Piše:
Dr Radoslav T. Stanišić
Filmski i TV reditelj
Time su istinski prevaziđene mnogobrojne zablude, a film je u montažnom postupku postao prava kreacija režije. Prosto je nevjerovatno kako se brzo smjenjuju slike, kako se jedna pretapa u drugu, šta sve može rezom da se postigne, do koje mjere unutar poznatog možemo da dođemo do novih otkrića, kad izraz može potpuno da podredi materijal i od koje je važnosti za sam izraz upravo to mijenjanje ritmova i intenziteta u prikazivanju svijeta. „Berlin, simfonija velegrada” djelo je jednog zaista velikog umjetnika. Ono je u mnogo čemu subjektivno, ali se u svom globalnom djelovanju nije zadržalo na ličnom izrazu. U takvom mehanizmu grada, kakav je prikaz u filmu, neprekidno se razmišlja o mjestu čovjeka i o smislu koji njegov život i rad imaju za rast i opstojavanje tako složenog organizma. Ma koliiko da je slika na trenutke lijepa, da utiče na različita raspoloženja, nije ni sumorna ni pesimistična. Niko ne bi mogao sam da opstane u takvom sistemu i ritmu – uvijek je taj drugi potreban, i zato je sagledavanje grada istovremeno i izvorište vrijednosti i Rutmanove angažovanosti. On vidi da se smisao može crpiti upravo iz te sinteze svijesti i same slike i zato pokazuje socijalne kontraste, fizički i psihološki odnos prema sopstvenom životu i djelu kako bismo shvatili da grad zavisi upravo od svakog pojedinca i svih njih zajedno i tako ga pretvaramo u situaciju uhvaćenu u kratkom vremenskom intervalu.
Sve je tu veoma ozbiljno tretirano – pa sve što kamera pokazuje na određen način je ljudski problem. Rutman, stvarajući ovo remek-djelo, nije iznevjerio uvjerenja avangardista da je film prevashodno izraz i da je njegova vrijednost u samoj vizuelizaciji. To je ujedno odbacivanje konvencija, a posebno narativnosti i nastojanje da se rediteljskim intervencijama dođe do prizora koji će sami po sebi da označavaju određene simbole ili htijenja ovog filma. Reditelj polazi od toga da se tek spajanjem kadrova dolazi do vrijednosti. To zahtijeva maštovitost, ali i perfekciju, pa ipak se nigdje ne insistira na receptu ili šablonu. Svojim bezbrojnim mogućnostima montaže, ovo djelo i pokazuje da izraz, ma kako ga definisali, ne može da bude konačan. Impulsi koji se javljaju potvrđuju neograničenost slobodnog doživljaja i vjerovanje da se i u dokumentarnom materijalu može doći do izvorne forme. Preciznost kojom je sve to izvedeno neponovljiva je; uzdigla je montažni dokumentarni film do vrijednosti koje ni u narednim decenijama ni u zvučnom filmu nisu često prevazilažene, još manje obezvrijeđene.
Postao je uzor od koga se polazi, ali i kojem se teži, pa se ne može govoriti o tradicionalnoj vrijednosti, već o podsticaju koji traži od reditelja i ono što se na osnovu iskustva ne može sa sigurnošću predvidjeti ili što se graniči sa nemogućim.
„Berlin, simfonija velegrada” film je koji ima autentičnost, originalnost, sopstveni identitet, a istovremeno i teoretsku vrijednost. Ono što je početkom dvadesetih godina Flaerti započeo, na kraju iste decenije završio je Rutman na tako briljantan način što će podstaći ne samo razvoj fimskog izraza, već i omogućiti Džonu Grirsonu i svim kasnijim istraživačima dokumentarnog izraza da krenu sopstvenim putem upravo do ovog tako teško dokučivog cilja. Međutim, od Rutmanove `Simfonije velegrada’ samo deceniju i po kasnije, ostalo je veliko zgarište ruševina, dima i ljudskih patnji.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.