Mi smo sve odobrili a propos, jer smo svi mislili kao Mišel.
Potom je došao red na mene. Ja sam imala čudesnu kosu. I do danas volim da je pokazujem. Tada sam je nosila zapletenu u jednu veliku pletenicu, koja mi je dva puta obavijala glavu.
Oko svog bijelog čela / Dva put si kosu obavila,/ A tvoje oči koje plijene/ Vedrije od dana, crnje od noći./ Mišel se, s poštovanjem, poklonio pred Dašenjkom i rekao:
Bolje ti ništa ne govori, / Moja poštovana Darie,/ Ka tvom krevetu usamljenom, /Čerkez mladi i crnooki /Ne prikrada se u tihoj noći.
Našem običnom društvu te večeri pridružio se neobični Ljermontovljev rođak. Zvao se Ivan Jakovljević. On je bio riđ i glup. Uvrijedio se što Ljermontov o njemu ništa nije rekao. Mišelu nije trebalo da dugo traži oštru riječ i on je brzalicom rekao o njemu: „Vous etes Jean, vous etes Jacques, vous etes rouh, vous etes sot et cependantvous n`etes point Jean Jacques Rousseau”.
Bila je tu prisutna i jedna gospođa, Ljermontovljeva susjetka iz Čembaskog sela. Ona ga je molila da ne troši riječi o njoj, nego da joj napiše makar samo jedan red kao uspomenu, za album. On nije volio moljakanja i da bi se izbavio od njene upornosti, rekao je: „Pa dobro, dajte mi list papira i ja ću vam napisati istinu”. Susjetka je brzo donijela papir i olovku, i on je počeo: „Tri gracije ... „Gospođica je gledala preko ramena na riječi koje su se pojavljivale na papiru i uzviknula: „Mihailu Jurjeviču, samo bez komplimenata, ja hoću istinu”.
– Ne uznemirujte se, biće istina – rekao je on i nastavio –
Na svijetu su bile tri graciozne djevojke
Rodili ste se vi, i dalje su bile samo tri.
Za takvu scenu moguća je bila i novčana kazna: trijumf zla Mihaila Jurjeviča, suze opjevane djevojke, i tješenje Jean Jacques, sve je predstavljalo komičnu sliku.
Ja ni do danas nijesam saznala da li je to bio Ljermontovljev epigram, ili nije.
Ja sam ga prekorila što se za ovaj slučaj nije potrudio da za mene smisli nešto svoje, nego je pozajmio od Puškina.
– I vi me moljakate za istinu? – rekao je on.
– I ja, jer volim istinu.
– Pričekajte do kraja dana.
– Sjutradan, rano ujutro, meni su predali obični sivi papirić presavijen kao ceduljica i zapečaćen, sa natpisom „Istina za nju”.
PROLjEĆE: Kada u proljeće razbijeni led / Putuje vodama rijeke nemirne, / Kada se sredinom polja / Mjestimično crni gola zemlja, / I magla prekriva oblacima / Poluozelenjela polja / Zla fantazija tugu mazi / U neiskusnoj duši mojoj.
Ispod je sasvim sitnim slovima olovkom bilo napisano, kao tobože protivotrov toj zajedljivoj, po njegovom mišljenju, pravdi:
„Zovi nadu snoviđenjem, / Neistinom istinu zovi. / Ne vjeruj hvalama i uvjeravanjima, / Vjeruj samo i jedino ljubavi mojoj. / Takvoj ljubavi se vjerovati mora, / Moj pogled neće skriti ništa, / Grijeh je pretvarati se pred tobom, / Ti si predobri anđeo za to.
On se stalno borio da dođe do saznanja da je meni njegova istina neprijatna.
– Ama zašto – govorila sam ja – to je nesporna istina, u njoj nema ničega ni neprijatnog, ni uvredljivog, ni nepredvidljivog. I vi, i ja, i svi mi ćemo ostarati, smežurati se, to je neizbježno, ako još to i doživimo. Istina, ja neću žaliti prelijepe usne, ali ću, vjerovatno, požaliti valcere, mazurke, i te kako ću za njima požaliti!
– A stihove?
– U meni će stari stihovi ostati kao uspomena na najbolje i najljepše dane. Ali mazurka... Kako mi je žao što nju više ne plešu starice!
– Uzgred o mazurki, da li biste je vi otplesali sa mnom sjutra kod tetke Hitrove?
– Sa vama? Bože sačuvaj, ja sam suviše stara za vas, i uz to, za sve druge plesove, ja imam peterburške kavaljere.
– On treba da bude pametan i drag.
– Tačno, pa to je smrtni grijeh.
-Govorljiv?
– Da, ima stalnu naviku da mi se izvinjava. U svakom krugu bi mi mamuzama pocijepao haljinu, ili me nagazio na nogu.
– Ne umije ni razgovarati, ni plesati, ali vas je, vjerovatno, dirnuo svojim uzdasima i strastnim pogledima.
– On je tako prijek da ne možeš znati kud gleda, i puhti na čitavu salu.
– Čemu vi dajete prednost? Je li on bogat?
– Ja se o tome nijesam raspitivala. Ja njega dugo poznajem. Ali u Peterburgu ja sa njim nijesam nijednom plesala. Ovdje je nešto drugo. On nije student, niti činovnik, nego konjički oficir.
(Nastaviće se)