Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Rutman je izuzetan majstor u odabiranju fakata koji mogu da se, unutar pojedinih skupina, najlakše pretvaraju u mikrostanja iz kojih se oslobađaju veze prema drugima i upotpunjuje ova složena struktura djela. Film tako stiče mogućnost da zapaža i ono što prevazilazi pojedinačno iskustvo, da ga umnožava, ali na osnovu njega da stvara vlastite zaključke i da upotpunjava atmosferu koja mu je potrebna za formiranje smisla cjeline. Zahvaljujući tome, ovaj film nije obična hronika reportažnog karaktera već sintetizovani dokumentarni film, dakle, izraz u kome Berlin simbolično djeluje kao jedan čudovišni organizam sastavljen od ljudi, njihovih postupaka i svijeta stvari. Rutman njime pokazuje ne samo ritam velegrada već način života te milionske mase, njena kretanja, rasplinjavanje energije ili efikasnost u korišćenju, otkriva istovremeno čovjeka, ljepotu građevina, mogućnost da se ljudi i odmaraju, prepuste relaksaciji, zabavi i zadovoljstvima, da brinu u svojoj egzistenciji, ali i da je dovode u pitanje. Našlo se u filmu mjesta za razne socijalne slojeve i različita politička opredjeljenja, za štampu svih boja, za dominaciju kapitala i moći uz radničke proteste i odlučnost da se ne dozvoli da jedni postanu suviše bogati a drugi sasvim obespravljeni. Teško je u svjetskoj kinematografiji naći dokumentarni film sa toliko raznorodnog materijala iz kojeg se upravo oslobađa dramatska snaga i poezija ritma.
Na trenutak se i zaboravlja na vrijednost pojedinih fragmenata i svi se ovi vizuelni utisci, nezavisno od sižea, doživljavaju kao jedinstven izraz koji ima sasvim izvjesno puno metaforično značenje. Ono što fascinira u ovom filmu jeste bezbroj izvanredno komponovanih i odabranih detalja. Svaki kadar je kompozicija za sebe, ali i informacija i most prema nečem drugom, bez obzira na kontrast, pa čak i ono što je protivurječno ili što se ne može logično povezati. Sve to je preciznim rezovima, do tada neviđenim u ovakom obimu i akciji, fenomenalno povezano. Oni su, zapravo, činioci koji omogućavaju ovakvu kompoziciju i koja se pred našim očima preobražava u jedno trajanje gdje je sve međusobno usklađeno i uslovljeno. Dobijen je tako jedan organski svijet koji ima ne samo svoju određenu aktivnost već i svoje značenje. To je ujedno i sistem koji sve objedinjuje i nadrasta pojedinačne djelove ovako zamišljenog sižea. Rutman je ovim izbjegao onu poznatu dilemu avangardista – da li se u potpunosti predati svojim vizijama i obratiti pažnju samo na izraz ili maštu i istraživačku strast podrediti otkrivanju određenog svijeta i njegovog smisla samog bivstvovanja? Od Flaertija do Rutmana načinjeno je dosta dokumentarnih filmova. Eksperimentisalo se njihovim temama a još više samom formom i vjerovalo da upravo oni otvaraju put ka apstrakciji i apsolutnoj slobodi izraza i onoj iraconalnosti za koju, ponekad, vezujemo samu avangardu. Rutmanu ljudi nisu smetali pa samim tim nije ni imao potrebe da ih isključuje iz strukture svoga filmskog djela. To nije kompromis, kako se ponekad mislilo, uz sve insistiranje na podvojenosti između čovjeka i samih stvari. Za Rutmana to nije čak ni protivurječnost – i stvari su proizvod čovjekog rada i u funkciji njegovog djela. Zato sav ovaj odabrani materijal, ma kako bio vizuelno efektan, mora da sadrži u sebi jedno od mogućih stanja pomoću kojih i oblikujemo sam izraz.(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.