U godinama života u internatu, i učenja na univerzitetu u Moskvi, nije imao bliskih prijatelja, a bio je, praktično, daleko i od svojih vršnjaka, tako da su njegovim prijateljima postajale pametnije žene. I kasnije, poslije preseljenja iz Moskve u Peterburg, on nastavlja da piše pisma i Mariji Lopuhinoj, i Aleksandri Veršaginoj, i Ani Stolipinoj, otkrivajući im svoju dušu i tražeći od njih savjete. Svakoj od prijateljica on je, kao po pravilu, posvećivao stihove, ponekad i one najbolje, stvarajući u njima od običnih, konkretnih žena svijet nadzemnih strasti. Tako je na listu papira, ispod pjesme „Drvo”, posvećene Ani Stolipinoj, napisao sledeću posvetu: „Moja oporuka o drvetu ispod kojega sam sjedio sa A.S.: Sahranite me pod tim suvim drvetom da bi dva lika smrti stajala pred vašim očima: ja sam pod tim drvetom volio, i slušao čarobnu riječ „volim”, koja je grčevitim pokretima potresala svaku žilu moga srca.”
Sa svim bliskim ženama, zaljubljenim i vjernim prijateljicama, izuzimajući kneginju Mariju Šarbatovu, on se upoznao za vrijeme školovanja u Moskvi. Čak sa svojom poslednjom ljubavnicom Katenjkom Bihovec, on se prvi put sreo i upoznao kod svoje tetke u Moskvi. Tim prije što mu je rodna Moskva bila draga. Peterburg je bio za balove, za vojnu nauku i službu, za muška zabavljanja, a sve ostalo: prijatelji, prijateljice, bliski i voljeni, bili su u Moskvi.
Tako se i dogodilo da su se tri najveće i najdramatičnije ljubavne istorije desile jedna za drugom, ili gotovo istovremeno, u Moskvi, od 1830. do 1832. godine. Kada se današnji ljermontolozi čude kako je pjesnik mogao pisati nježna pisma u isto vrijeme nekolikim ljepoticama, oni zaboravljaju sopstvenu mladost. Dok je još sve neizvjesno, i jedna je djevojka dobra, lijepa i privlačna, i druga, i treća... A potom će već doći vrijeme izbora.
Ljubavni odnos, na primjer, sa N.F. Ivanovom, već se polako gasi, ali počinje bavljenje Varenjkom Lopuhinom. A onda, gotovo istovremeno, tu, nedaleko od Serednikova, gdje je mladi pjesnik provodio odmor, sreta se sa mladom crnookom ljepoticom Jekaterinom Suškovom. Pjesnik ni sam još nije znao kojoj od njih dati prednost, i koja će njemu dati prednost, ali se zabavljao sa svakom.
A onda su počeli ljermontovski moskovski burni dani ljubavi sa prelijepom Ktenjkom Suškovom.
Poznanstvo se dogodilo u proljeće 1830. godine. Ljeto te godine Suškova je provodila u Podmoskovlju, na imanju Boljšakovo, i često je posjećivala Serednikovo, gdje je tada odmor provodio Ljermontov. Lijepa, pametna i ironična Suškova postala je predmet interesovanja i mladalačke zabave Ljermontova. Za njeno ime je vezan ciklus stihova iz 1830. godine, posvećen nepodijeljenoj ljubavi. Jekaterina Aleksandrovna Suškova, po majčinoj liniji je od drevne porodice Dolgorukih. Ali osim porijekla od poznate porodice, kod nje nije bilo više ničega. Otac se sa majkom vječito svađao, tukli su se sve do samog raskida. Od desete godine Suškova je živjela u domu svoje tetke. Jekatarina Aleksandrovna je mogla svoju sudbinu i svoj život da sredi samo ako se uspješno i iz računa uda. Zato je mlada ljepotica imala naviku da gleda na muškarce preko nišana. Vjerovatno je, u početku, njoj bio smiješan u nju zaljubljeni dječak sa kojim se ona upoznala kod svoje sestre od strica Saše Veršagine u Moskvi. „Meni je osamnaest godina i ja već dvije godine izlazim u narod – govorila je ona Ljermontovu – a vi još uvijek stojite na pragu tog svijeta i nećete ga uskoro prekoračiti.” Njega je bilo moguće poslati u polje po cvijeće, da nekome nešto odnese, preda ceduljicu i slično. Uostalom ona je i svoj šarm provjeravala na tom dječaku. To je ona, potom, u svojim memoarima sve romantizovala, jer on je postao veliki ruski pjesnik. Uostalom, njeni zapisi zaslužuju najljepše riječi, jer su napisani u vrijeme kada Mihail Jurjevič još nije bio tako mnogo poznat, i uglavnom su svi istiniti, mada je ona, naravno, preuveličavala svoj značaj, i svoj uticaj na pjesnika.
„Ljermontov je čitao naglas svoj „Kavkaski zarobljenik”, a Dašenjka ga je slušala sa napregnutom pažnjom. A kad je on izgovorio stihove „Ka krevetu usamljenom/Mladi i crnooki Čerkez/Nije se prokradao u tihoj noći”, ona je sa suzama u očima uzviknula: „Čudesno! Sjajno, Ah zašto ja ne mogu nešto bolje od toga da kažem!” Mi smo se svi kikotali, i ma koliko da nijesmo bili ništa krivi, mi smo instinktivno osjećali da je sirota Daša klevetala samu sebe. Poslije svakog čitanja započinjale su igre, ali ne bučne da ne bismo uznemiravali staricu. U tome se izdvajao Ljermontov. On je predložio da svako od prisutnih kaže nešto, u stihovima ili u prozi, što bi odgovaralo datom momentu. Ljermontov se uvijek odlikovao zlom mišlju i oštrim jezikom. I mi smo se, mada sa strahom, složili da čujemo njegove sudove. On je počeo od Sašenjke:
Što joj možemo stihovima reći?
Meni je istina vrednija od svega,
Bez razmišljanja kažem: draža si od svih,
A kad razmislim, reći ću to isto.
(Nastaviće se)