Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Zato je Rutman i uzeo za osnovu svoga filma tako složeni povod kao što je opis jednog velegrada od jutra do kasno u noć ili, tačnije, u toku gotovo dvadeset i četiri časa. Poduhvat je zaista bio veoma ambiciozan, a upravo se njime težilo pokazivanju savršenstva do kojeg se može doći ovakvim postupkom. Ako je život jednog tako džinovskog grada tema – onda bi ona morala da bude otvorena za mnogobrojne informacije, pojave i sve ono što je karakteristično i što se može zapaziti na njegovim ulicama, u fabrikama, kancelarijama ili javnim mjestima. Svaki takav susret može da otkrije novi povod ili drugačije interesovanje. Rutman je bio svjestan toga i vjerovao je da ne treba ništa zanemariti, kao što nijedno od takvih zapažanja ne treba izdvajati niti kroz film posebno analizirati, razotkrivati ili pokazivati. Ako se forma shvati kao kontrapunkt, onda montaža pruža gotovo bezbroj mogućnosti da se putem različitih ritmova, osvjetljenja i samih slika, svi ti utisci sintetizuju u jednu sliku koja će nas svojom cjelinom ne samo impresionirati nego i uvjeriti u sve ono što je reditelj želio da prikaže. Iz toga je proizišao stav da zapravo nijedna pojava koju susrijećemo ne protivurječi drugim prizorima ili podsticajima. To je značilo da se mogu smjenjivati najrazličitiji ritmovi, osvjetljenja i samih slika, svi ti utisci sintetizovanjem stvari, ono što pripada psihološkim manifestacijama i direktno fizičkim pokretima.
Time samo podstičemo da se mnogobrojne slike i informacije grupišu u male cjeline kako bi se putem montažnog postupka složile u orkestraciju koja će moći da oslobodi energiju potrebnu za cjelovt utisak. To je istovremeno podrazumijevalo i izvjesno simultano kombinovanje takvih skupova i blokova s tim što se nije radilo o jednom bukvalnom kolažu. Asocijativnost je bila svuda prisutna, a i obezbijeđene montažne veze, tako da se dobijalo mnogo više od one obične impresije do koje bi se inače, u znatno uprošćenijem postupku, možda više insistiralo. Umjesto jedne standardne konstrukcije formirala se kompozicija u kojoj su mogle da se raspoznaju različite dionice i da unutar svake od njih pronađemo čitav niz elemenata koji doprinose da se upotpuni određena akcija ili sagleda njena bitnost. Već u prvom dijelu ovog filma koji priikazuje Berlin u jutarnjim časovima, sva ova načela rediteljske montaže dolaze do punog izražaja. Tu je rađanje dana, buđenje onih koji prvi odlaze na posao, jurnjava prigradskih vozova, njihovo usporavanje, otvaranje fabrika. Zatim dolaze na red činovnici, pa vlasnici malih radnji i velikih trgovina, banaka i na kraju moćnici koji nemaju razloga da žure. Svaka od ovih grupacija ima drugačiji ritam, koji je veoma karakterističan i po kome vrlo brzo možemo i da identifikujemo zbivanja i rediteljev odnos prema tako složenom materijalu. Analogije, do kojih je Rutmanu u ovom procesu stvaranja izuzetno stalo, uspostavljaju upravo posredstvom ritma linija koje imaju socijalni i psihološki značaj.
Ovaj sistem se razvija tokom centralnog dijela filma da bi u sekvencama koje prikazuju noć dobile svoju optimalnu punoću. Kroz sve to zapanjuje broj informacija koji se neprekidno umnožava na najrazličitijim nivoima i planovima. Nijedna od njih, ma kako ponekad bile šture, silovite ili tek prolijetale kroz neki plan u pojedinim kadrovima, nije formalizovana u svom dejstvu i mada čovjek njima češto ne manipuliše, one su tu upravo zato da bi otkrile i objasnile cio njegov svijet.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.