Piše: Vlajko Ćulafić
U cjelini uzev, Memoari vojvode Gavra Vukovića nijesu istoriografsko djelo, ali jesu obimna i pouzdana građa za istoriju Crne Gore, u toku najmanje tri decenije (1874–1903) koje su, sa više stanovišta, izuzetno značajan period u razvoju crnogorske države i društva.
Poslije prvih mjera koje su u uspostavljanju vlasti u podlovćenskoj Crnoj Gori preduzimali i sproveli vladike iz kuće Petrovića, te i, mnogo agilnije i odlučnije, prvi svjetovni vladar iz iste kuće, knjaz Danilo, vrijeme i okolnosti učinile su da najveći dio toga posla bude obavljan u toku vladavine Danilovog nasljednika, knjaza, i kralja, Nikole I Petrovića (1860–1918), koji je, ujedno, i posljednji vladar iz ove dinastije. Istorija Crne Gore (i Brda) u tom periodu krcata je veoma burnim i značajnim događajima. Na ustaničke borbe za oslobođenje od osmanske vlasti koje su vođene u Hercegovini i Vasojevićima (1875–76), nastavljen je rat sa Turskom (1876), a potom i borbe za oslobođenje Nikšića i Bara (1877), a na Berlinskom kongresu, 1878. godine, Crna Gora je, sa značajnim teritorijalnim proširenjima kao plodom njenih pobjeda u pomenutim ratnim sukobima, priznata kao država. Ali ta, ratna, strana tadašnje crnogorske istorije, samo je jedan njen segment. Uporedo sa ratovanjima za oslobođenje davno porobljenih djelova srpske zemlje i proširenje državne teritorije, morale su se voditi žestoke borbe na diplomatskom polju kako u mirovnim pregovorima ne bi bilo izgubljeno ono što je u borbama, uz velike žrtve, dobijeno. Istovremeno, kao što je i naprijed rečeno, moralo se intenzivno raditi na svestranom preporodu Crne Gore iznutra: na planu državne uprave i uspostavljanja pravnih regula, privrednom i ekonomskom jačanju zemlje, vojnoj organizaciji, prosvjeti, kulturi, zdravstvu, infrastrukturi, drumskom, poštanskom i telegrafskom saobraćaju, trgovini, prodoru stranog kapitala, identifikaciji i iskorišćavanju prirodnih resursa i mnogo čemu drugom što joj je nedostajalo a bez čega je bio nezamisliv život jedne države. Sve to pratile su izuzetno krupne promjene u svijesti i duhu Crnogoraca, u njihovom moralu, načinu života, shvatanjima, običajima...
Vojvoda Gavro je, recimo i na kraju, sudjelovao u svemu tome, bio neposredni svjedok, i budni i pronicljivi posmatrač: i kao učesnik ratnih sukoba, i kao diplomata, i kao čovjek dvora i veoma blizak gospodaru, i kao sin znamenitog vasojevićkog vojvode i crnogorskog senatora Miljana Vukova, i kao vrstan i svestran intelektualac i poliglota, i kao dobar poznavalac i ljudi i života u Crnoj Gori, ali ne samo u njoj, i kao racionalan i analitičan čovjek, te su njegova svjedočenja i zapažanja, njegove analize i opservacije, nezaobilazno štivo u izučavanju tog perioda istorije ne samo Crne Gore.
Završimo ovo uvodno slovo jednim pasusom iz nekrologa anonimnog autora, koji je, povodom vojvodine smrti, pod naslovom „Umro je vojvoda Gavro“, objavila „Slobodna misao“, u broju 309, od 5. avgusta 1928. godine (str. 5), koji glasi:
„O vojvodi Gavru Vukoviću, kao državniku Crne Gore, govoriće oni koji budu proučavali vladavinu kralja Nikole. Od savremenika on je zapažen kao političar trezvenih misli, vješt i dovitljiv diplomata koji je umio u više prilika da koristi svojoj zemlji. Znao je da prozre položaj, da osjeti trenutak i da se prema prilici orijentiše. Poznavao je lako svoju okolinu, umio je da ocijeni ljude i nije se varao, što je rijetka osobina Crnogoraca. U svojim radnjama postupao je hladno i nepristrasno. Kao čovjek bio je dobra srca, blage naravi. Bio je uvijek figura uglađenih manira, rezervisan i rijetke ozbiljnosti, dostojan svoga imena. Držao se je mudro u svim mijenama političkog života i ostajao na potrebnoj visini. Čuvao je svoj ugled i nikad nije zaboravljao na obaveze. Svjestan i misaon radio je još u poslednjim danima starosti da se pomoću pera svojoj sredini i svome vremenu oduži. On je svoj život smatrao kao dug svojoj zemlji i starao se je da ne ostane dužan pred njenom istorijom“.
Vjerujemo da će i ovo izdanje vojvodinih memoara biti od višestruke koristi u sagledavanju i afirmaciji istine o Crnoj Gori i Crnogorcima u periodu na koji se memoari odnose.
KRAJ