Ali ovdje, radi opravdanja Mihaila Ljermontova, reći ću, da je on, kad je postao momak, mlad muškarac, uvjeren u sebe i u svoju snagu, ako i nije bio ljepotan, ali jest snažna talentovana ličnost, vješto je umio da očara žene, i da se ozbiljno zaljubi, mogao je čak da ponekad mašta o zajedničkom životu. Da li sa Katicom Suškovom, Varenjkom Lopuhinom, ili kasnije sa Marijom Ščerbatovom? Ali opet ta despotska baba, Jelisaveta Aleksejevna, koja ga je voljela, kao i u slučaju oca, oštro i grubo je rekla unuku da ona, dok je živa, blagoslov na ženidbu, a to znači ni pravo na nasljedstvo, neće dati. Ali tu istu Varenjku Lopuhinu, na primjer, ili Katicu Suškovu, nijedna porodica ne bi dala za siromašnog plemića bez nasledstva. Već 1840. godine, kada je Ljermontovu bilo dvadeset pet godina, uzrast po svim običajima toga vremena sasvim pogodan za ženidbu, J.A. Verščagina piše svojoj kćerki Aleksandri, Ljermontovljevoj dobroj prijateljici, koja je već bila udata u Njemačkoj za barona Hegela: „Često se prepirem sa Jelisavetom Aleksejevnom Arsenijevom. Ona neće da čuje o Mišinoj ženidbi dok je ona živa. „Voljeće” kaže – ženu, a to bi mene mučilo, i neću dozvoliti da se on ženi dok sam ja živa...”
Pa i on sam, naviknut na raskošni život, teško da bi rizikovao da se ženi bez prebijene pare u džepu, bez babinog blagoslova i da tako sebe i svoju porodicu osudi na oskudan život. Slični slučajevi su se događali među plemićkim porodicama, ali ne tako često. Meni se, recimo, čini da se na takvu udaju za siromašnog čovjeka, mogla odlučiti kneginja Ščerbakova, koja je iskreno voljela pjesnika, i koja je, uz to, prošla surovu školu života.
Naravno, da nije bilo tog nesrećnog dvoboja, kad bi napunio trideset godina, možda bi se baba mogla smilovati i početi da razmišlja o praunučadima. Ali to vrijeme, nažalost, pjesnik nije doživio. I zbog toga, zabavljajući se samo čistom ljubavlju, on se nije mogao nadati razvoju ozbiljnih odnosa. On je sam umirivao svoja osjećanja, ismijavao je, i uvijek se zaustavljao na liniji opasnosti. Voleći ozbiljno Katicu Suškovu, otvoreno se ismijavao nad njom, ubijajući tako u sebi sopstvena osjećanja.
O tome je pisao u stihovima:
„On je iznenada širio bučni glas,
U čast prelijepe i srcu drage djeve-
I čuje se početak pjesme! Ali džaba!
Do kraja je niko dopjevati neće!”...
Eto, i sam Mihail Ljermontov, ni jednu svoju pjesmu o ljubavi nije do kraja dopjevao. U stvari, Ljermontov nije ni imao tako mnogo ozbiljnih ljubavnih veza. Uostalom, i djevojke su dovoljno bile obaviještene o beskompromisnoj babi. O mladoženji Ljermontovu niko nije maštao. Zbog toga se kod njega, u pogledu ljubavnih odnosa, u osnovi, sve svodilo na „daju ili ne daju”... I u svojoj ljubavnoj lirici, pjesnik nije mnogo ocrtavao posmatrane likove, koliko je fiksirao svoja ljubavno-tragična preživljavanja. O tome je dosta oštro pisao filozof Vladimir Solovjov:
„U svim ljubavnim temama Ljermontova glavno interesovanje ne pripada ljubavi, niti voljenom, nego onom „JA” koje voli. U svim njegovim ljubavnim djelima ostaje nerastvorivi talog carujućeg, možda i nesvjesnog egoizma... Primijetićete de se u njegovim djelima skoro nikad ne izražava prava ljubav, u trenutku kada ona osvaja dušu i ispunjava život. Kod Ljermontova je ona već prošla, ne vladajući srcem, i mi vidimo samo očaravajuću igru uspomena i fantazija...”
On je davao prednost, ili pravom, bez udvaranja, druženju sa pametnim ženama, ili da se vuče sa prelijepim radodajkama, da bi ostvario fizičku ljubav, i ništa više. On nije mogao odgovoriti na ozbiljno osjećanje ljubavi. U stvari, on je iz Moskve pobjegao od Varenjke Lopuhove, koja mu se klela u vječnu ljubav i inicirao intrigu u Peterburgu sa Jekaterinom Suškovom, čime je ubrzao udaju Lopuhine. Pobjegao je on i od Marine Ščerbakove, prestavši da sa njom kontaktira poslije dvoboja sa Barantom. Marija Aleksejevna se od sve te buke oko dvoboja, preselila iz San Peterburga u pjesnikovu rodnu Moskvu. Ljermontov se sretao sa njom u maju 1840. godine, ali kratko i opraštajući se zauvijek. A. I. Turgenjev je u dnevniku zapisao:„Bio sam kod knjaginje Ščerbatove. Kroz suze se smije. Voli Ljermontova...”
Mislim da je ona mogla biti dobra i privržena žena pjesnika, koja bi sve shvatila i prihvatila. Možda u tom slučaju ne bi bilo tog dvoboja. Ona to ne bi dozvolila. Poslije dvoboja sa Francuzom Barantom, knjaginja je pisala: „...Ja sam srećna što oni nijesu povrijedili jedan drugoga. Više volim da me svi osude, a da ta dva glupaka ostanu sa svojim roditeljima. Jer znam što znači takav gubitak.” Mariji Aleksejevnoj je ubrzo poslije dvoboja umro dvogodišnji sin, i odmah se njen dom, knjaževska porodica Ščerbatovih odrekao od nje i lišio je gotovo čitavog knjaževskog nasledstva, koje joj je ostalo nakon smrti muža, knjaza Ščerbatova. Tako je ona, bez obzira na svoju mladost i ljepotu, nije bila obezbijeđena i bezbrižna plemićkinja. Našla je snage da istraje i sačuva svoj dobri i brižni karakter. Voljela je i samog Ljermontova i njegovu poeziju. Ali joj, očigledno, nije bilo suđeno.(Nastaviće se)