Piše: Slađan Blagojević
Da su „Boris Kidrič”, „Radoje Dakić Brko” i kompanija, sa svim fabričkim kulturno - umjetničkim društvima kakvim slučajem u nedjelju vaskrsli, ne bi se začudili: nikšićki pozorišni život još se davi u socrealističkom mulju seoskih igranki.
Drugačije se ne može objasniti da se u 21. vijeku u zemlji koja hoće u Evropsku uniju, narodnim parama finansiraju kič i šund Made in Gornja & Donja Nedođija, kakva je predstava „Ah, moj Jagoše”, nedavno premijerno izvedena u Nikšićkom pozorištu. Razumije se da teatar, koji među 60-tak zaposlenih nema režisera, scenaristu, scenografa, čak ni jednog jedinog profesionalnog glumca, teško sopstvenim snagama može više od ovoga, ali kada se ekipa angažuje sa strane, očekuje se sve osim amaterizma.
Oooooooo Gorčineeeeeeee, oooooooooooooo Gorčilooooooooooooooo, ooooooooo Milijanaaaaaaaaaaaa, ooooooooooooo Gavrileeeeeeeeeeeeeee, ooooooooooooo Đeknaaaaaaaa, izgleda je vrhunac umjetničke vizije pozorišnih eksperata iz lokalne DPS uprave. Zdrav razum nalaže nekoliko pitanja: prespavaše li dobre predstave koje su mogli vidjeti na nikšićkoj smotri?; Znaju li u nikšićkoj Opštini i Savjetu Nikšićkog pozorišta šta se daje u regionu, kakve su tendencije u Evropi?; Imaju li saznanja da cio svijet slavi i obilježava četiri vijeka od rođenja Šekspira ili im je jedina obaveza da po principu partijskog članstva i bijednog glasačkog interesa ignorišu svakog ko u Nikšiću nešto zna o pozorištu, a da narodu serviraju jeftinu zabavu, lažnu umjetnost poput „Jagoša”.
Tekstopisac Miodrag Karadžić „Centralnom komitetu” je poslao rizi-bizi čiji je glavni cilj da zabavi i to, čini se, „široke narodne mase”. Najbanalniji humor, trivijalni zapleti, kolaž skečeva i na silu upetljanih situacija loša je „čorba” kakva se u Nikšićkom pozorištu nije „kuvala” ni od izmišljene godine osnivanja 1884. (prava je 1926. ali zbog Kraljevine Jugoslavije nije popularna). Malo od Gorčila, malo od Milijane, malo ostataka od makarona od ponedjeljka, graška od utorka, boranije od srijede, pasulja od četvrtka, ogrizaka od pljeskavica i kobasica od petka.
Reditelju Goranu Bulajiću teško da je preostalo šta drugo do da sve pomiješa i podgrije za subotu, pa vojsko navali. O brojnoj glumačkoj ekipi, predvođenoj Aleksandrom Radulovićem, moglo bi se reći mnogo dobrog, ali to ne dozvoljava činjenica da su im povjerene uloge tipološki građene mnogo prije Šekspira, prije staroengleskog ili u našem slučaju staroslovenskog doba, pa su ih mogli odraditi i naturščici.
Nekada, uz Titovu štafetu, ovakve svečanosti, bez ikakvog angažmana ili podteksta, daleko od svih teatarskih pravila i van estetskog vidokruga, održavane su u udaljenim mjesnim domovima kulture. Samo bi oriđinali završavali na kakvom sajmu naivne umjetnosti, kao lokalni eksponati što svjedoče o različitostima „naše zemlje ponosne”. A KUD-ovi, kakav je bio Željezarin „Čelik”, bili su daleko, daleko iznad ovoga. Jao, moj Nikšiću.
)){kind=small}
