Piše: Krsto J. Pejović
Vrijeme promjena koje nije zaobišlo tradicionalno sistemske vrijednosti zasigurno nije mimoišlo ni ljudski obraz, kojim je čovjek dugo vremena „gledao“ bar posledice pred sobom. Ne zalazeći u etimološko značenje riječi, valja podsjetiti da je „obraz uvijek išao sa glavom“, i da je obraz bio sjedište ličnosti.
Crnogorcima kojima je bilo stalo do riječi, znali su da kažu „da im je život jeftiniji od obraza“, koji je doskora bio paradigma njihove etike, glavna kletva, osnov i zaloga date riječi. Međutim danas se niko više ne zaklinje obrazom, kao da ga nema, kao da je nestao, kao da je potonuo, ili kao da je ne daj Bože pred ukop. I to ne čudi, jer moralnost nije više djelatnost čovjeka. Zaboravlja se da je obraz ograničavao slobodu i kretanje uma.
U najmanju ruku, takav čovjek je shvatao važnost zakona kad ga bar prekorači, što nije karakteristično za pretežni dio savremenog čovjeka. Da obraz skromnom i običnom čovjeku ne dozvoljava da um ide ispred razuma, nije svojstveno pretežnom dijelu savremenog svijeta. Određeni dio naroda kome nije stalo do obraza misli da predstavlja pravu ličnost, što je ironija života i tužna priča. Ipak, iako je stanje takvo ima još naroda koji korača „čela vedra, a obraza čista“ i time dokazuje da moral nije svaštarija, a ni maštarija. No i pored toga moramo reći da deficitarnost obraza opominje, da ne zaboravimo da dobra narav kod čovjeka ukazuje da se radi o dobroj ličnosti i da je „kršćeno čeljade“ umno biće iza kojeg stoji čovjek sa obrazom, koji prihvata „dostojanstvo iznad svake cijene“ čija je dužnost vezana zakonom i običajem.
Dakle, čovjek kome je stalo do obraza podliježe zakonu i moralu i po njima postupa. Oni koji nemaju obzirnosti prema državi i obrazu, zaboravljaju da je obraz za crnogorske prilike bio opšti zakon i oni olako daju obećanja koja ne izvršavaju. Njihova obećanja su „ prazni izgovor“. Za njih je samoljublje, egoizam i prestiž vremenska kategorija. Njima je porok svojstven. Njima pravo radovanje nije zbog drugih. Takav svijet, ili dio svijeta zaboravlja da su sve vrijednosti „u obrazu“, kao imperativu u najobičnijem „ljudskom biću“. Zato i konstatacija da je čovjek bez obraza ili sa „tanjim“ obrazom lišen dostojanstva, što prosječno poštenje ne može da odobri i oprosti i tu nema dvosmislenosti, protivrječnosti i neshvatljivosti. Jedino čovjek koji je bez obraza ne poštuje opštu ocjenu da je zlo nekorisno. Takvi zaboravljaju da je čovjek ovjekovječena vrijednost pojma Crnogorca i to bar u formi pristojnosti i dostojanstva. Dostojevski bi kazao: „Čovjek u svakom položaju može sačuvati dostojanstvo”. Običnom čovjeku je jedini izlaz obraz. Ipak, ne treba ni u čemu prenagliti, pa ni u ovom kazivanju. Ako knjige nijesu za svakoga, onda ni obraz nije za svakoga. Savremeni govor tijela i moćna tehnika glasa su nadvladali obraz i ostavili ga po strani, pa niko više ne pominje ničije zasluge. Rijetko ko više želi da se uzda u plemenitu riječ.
Stiče se utisak da je svijet utonuo u neku duboku zamišljenost, i da se lijepe stvari rijetko dešavaju, a još ređe pamte. Javlja se želja za ljudima, najblaže rečeno svijet se udaljio od uljudnosti i obraza. Narod sve više živi u pojedinačnim interesima, a prošlost sa tradicionalnim vrijednostima se tretira kao sumanuti otpor. Stiče se sud da su društvene kategorije poput običaja i morala preživjele sebe i olako umiru. Oni kojima je stalo do ponosa i u ovakvoj sadašnjosti koja je globalna, vide znanje, istinu, moralnu snagu i obraz.
Moramo priznati, da čovjek sa obrazom ne obmanjuje samog sebe, jer bar zna da je to najzaludniji i najnezahvalniji posao, ne zaboravljajući da je pošten čovjek onaj koji je očišćen od strasti. Takve ličnosti znaju i pamte onu vladike Nikolaja Velimirovića da je „obrazovan čovjek onaj koji ima obraz“.
Iako se čovjek poznaje po očima, kako to veli narod, valja podsjetiti na dobro znanu da čovjeka sa obrazom boli i tuđa nevolja i nesreća, poimajući da muka drugoga ne donosi nikom dobra i spokojstva. Čovjek sa obrazom je pretpostavka dobrote. Poštenom čovjeku dobro uvijek igra važnu ulogu u životu i u njemu tu vrijednost ostavlja, kao duboko utisnuti pečat moralnog čovjeka, kome je obraz svetinja i nasušni hljeb. Stoga i ne čudi što se za običnog čovjeka koji ima mjeru za sve kaže da taj čovjek ima obraz, jer se zna ili bar pamti da se pod obrazom podrazumijeva sve što je pozitivno. Njegoš bi rekao:„Treba služiti časti i imenu”. Nažalost dakle tradicionalne vrijednosti se sve više gube, ali na našu sreću pamćenje traje i potsjeća na onu narodnu „sve za obraz, obraz nizašta“, kao i na onu „ko nema obraza ne može ga ni kupiti“. Ostalo je za pamćenje u lomnoj Crnoj Gori, da je „najgora zaraza crn obraz“, i da je „za čist obraz dovoljana jedna suza“.
I pored ovakvog kazivanja hoćemo da vjerujemo da nije po sve nastupila tranzicija obraza, jer čovjek sa vrlinama nikada ne trči za slavom i prestižem, s obzirom da zna da ako je obraz spasen da je njegov gubitak bar manji, svjestan da obraz obezbjeđuje riječ i duh.
Iako šamar više nije velika sramota, da završimo Šekspirovim riječima: „Ljudi su onakvi kakva su vremena“. U to smo se nažalost i zaista uveliko uvjerili, bar kad je riječ o obrazu. Moguće da je to „dijalektika“ današnjeg globalnog života, kome je i planeta postala tijesna. No iako je tako ne zaboravimo da je obraz bar u staroj Crnoj Gori bio najbolji filter pomoću kojeg se utvrđivao i dokazivao čovjek nesporne časti i osobitog poštenja.