<br />
Ukrštanje dva kalendara – gregorijanskog i julijanskog – donijelo nam je juče dva velika praznika u isti dan. Za pravoslavne hrišćane onaj ”najradosniji”, Uskrs, a za sve radnike svijeta tradicionalni ”Praznik rada”.
Uskršnji datum se stalno seli: dogodine ćemo ga slaviti 16. aprila, zajedno sa katolicima, ali 1. maj je uvjek ”Prvi maj”. Bar u svijesti generacije rođene između 1945. i 1965, koja je ili završila radni vijek, ili ga privodi kraju. Nama koji smo zapamtili socijalizam (i živeli u SFRJ), Prvi maj je u lijepoj uspomeni, dok je našoj djeci (i unucima) to nešto što je apstraktno – i što će, sigurno takvim i ostati.
O promijenjenom karakteru Međunarodnog praznika rada, možda najbolje svjedoči ono što se upravo dešava u Francuskoj, gdje su na ulicama na stotine hiljada demonstranata koji protestuju – zbog tamošnjeg novog Zakona o radu.
Zakona kojeg je predložila vlada socijaliste Fransoa Olanda. Da bi, kako tvrdi, smanjila hroničnu nezaposlenost (godinama već nešto iznad 10 odsto, dok je među mladima bez posla svaki četvrti), predvidjela je veću ”fleksibilnost” između poslodavaca i zaposlenih, dajući prvima mogućnost da lakše otpuštaju kada poslovi ne idu prema očekivanjima, pri čemu razlog za otkaz mogu da budu i loši rezultati bilo koje filijale bilo gdje u svijetu.
I argumenti za promjene i obrazloženja zvuče poznato, jer su već primijenjeni i na našim prostorima. Francuska je naime još jedan od rijetkih bastiona mukotrpno izborenih radničkih prava, koja se pod pritiskom globalizacije poslednjih decenija gotovo svugdje sistematski demontiraju. Mogućnost da negdje nađu jeftinu radnu snagu koja po potrebi može da se angažuje i otpušta i da pritom mnogo ne košta, korporacije svugdje koriste kao prijetnju i argument za iznudu labavijeg radnog zakonodavstva.
Kad se tome doda da je neoliberalizam – ideologija da nevidljiva ruka tržišta rešava sve probleme - od završetka Hladnog rata svugdje potisnuo marksizam, stiže se u novi vrli svijet u kome rad, odnosno odnos radnika i poslodavca, više nije ono što je nekad bio.
Stara norma – da je prvo zaposlenje početak jedne neprekinute karijere koja traje četiri decenije – ustupila je mjesto ”novoj normalnosti”: da je takozvani ”stalni posao”, danas nešto do čega se stiže sve teže i sve rjeđe.
Stari, relativno uravnoteženi odnos između radnika i njegovog preduzeća (danas kompanije, korporacije), po kojem je prvi obavljao predviđene poslove i za to dobijao ugovorenu platu i prava kao što su zdravstveno i penzijsko osiguranje, plaćen godišnji odmor, bolovanje i odsustvo u vanrednim porodičnim situacijama – polako ali postojano se zamjenjuje odnosom u kojem ništa više nije sigurno. Ni koliko će zaposleni raditi niti koliko će mu poslodavac za to na kraju mjeseca platiti.
Polako nestaju i tradicionalni čuvari radničkih prava, sindikati, od kojih danas najveću korist imaju njihovi funkcioneri. Novi kapitalisti naime ne žele da u svom krugu imaju ovu vrstu smetnje, i u tome uspijevaju.
Sve više je onih koji su ”isključeni iz prosperiteta”, pa i u najbogatijoj zemlji svijeta, Americi. Tamošnji ”američki san” – da svaka nova generacija živi bolje od prethodne – nije više realnost. Primanja ”srednje klase” (onih koji žive od svog rada, a ne kapitala) stagniraju već tri decenije.
U jagmi za investitorima, sve vlade bi da im ugode, jer njihovim ulaganjima smanjuju nezaposlenost, povećavaju ekonomski rast, a sa tim i šanse da zadrže vlast. A ugađaju im poreskim olakšicama (što znači da će u budžetima biti manje za socijalnu zaštitu i javne službe) i, kako je to brutalno, ali ne i nerealno opisano – ”podvođenjem radnika”.
Neki ekonomisti i sociolozi smatraju da je se umjesto nekadašnjeg proleterijata – onih koji su ulagali samo svoj rad i zauzvrat dobijali stalnost posla i druga prava - stvorena nova klasa: ”prekarijat”. Njeni pripadnici su svi oni koji rade na nestalnim i nesigurnim poslovima, za malu platu, bez osnovnih radnih prava i koji u svakom momentu mogu da budu otpušteni.
Rad je dakle postao roba čiju cijenu određuje tržište. Pošto je ponuda veća od potražnje, jasno je ko prolazi lošije.
Pored nesumnjivih gubitnika, današnji ”tržišni fundamentalizam” ima i očigledne dobitnike. To je klasa novih rentijera, onih koji žive od prostog oplođavanja svog novca, profesionalnih menadžera, konsultanata i sličnih.
Ubjeđuju nas da su njihovo (skromno oporezovano) veliko bogatstvo i njihova potrošnja, plima ”koja podiže sve čamce”, a u stvari podiže samo njihove jahte.
Ova globalna tranzicija zato je garancija da će sledeća ”majska bajka”, praznik rada dogodine u isto vrijeme, biti još neveselija od jučerašnje.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik „Politike”)
Piše: Milan Mišić