Piše: Vlajko Ćulafić
Posebnu vrijednost, reklo bi se, imaju Gavrova svjedočenja o odnosima sa Rusijom, Engleskom, Francuskom, Njemačkom, Bugarskom, Austrijom, Italijom i Turskom, kroz šta se, pored ostalog, ogledaju i počeci crnogorske diplomatije, moralni, i drugi, lomovi koje su Crnogorci, koji su zarad interesa svoje zemlje bili primorani da se bave diplomatijom, preživljavali baveći se ovim poslom u kom se mora i lagati, i podmetati, i spletkariti, i izmišljati, i glumiti... odnosno činiti mnogo čega što je po dotadašnjem crnogorskom moralnom kodeksu bilo nedostojno čovjeka. Kroz odnose s pomenutim državama ogleda se sva muka, koja je i današnja, malih država i naroda u međunarodnoj zajednici i spletu interesa, pogotovo moćnih, odnosno onih koji odlučuju i dijele pravdu u skladu sa svojim – interesima, koji i diriguju ljubavima i mržnjama, prijateljstvima i naprijateljstvima među državama i narodima, odnosno njihovim vladajućim krugovima.
Iz ovih spisa se vidi stalno kolebanje i crnogorskog, ali i srbijanskog, dvora između Istoka, odnosno Rusije, i Zapada, i nestabilnost opredjeljenja da se spoljna politika veže za jednu od tih strana, što je, nema sumnje, i danas veoma izraženo u spoljnim politikama i Crne Gore i Srbije, kao što i u jednoj i u drugoj državi, među najistaknutijim kreatorima i akterima političkih programa i političkog života, i danas, kao i u vrijeme vojvode Gavra, ima i rusofila i evrofila (tada, uglavnom, oličenih u austrofilima). Dublje gledano, nije se, skoro ništa, promijenilo ni u odnosima Rusije i Zapada prema Balkanu, a, time, i prema Crnoj Gori.
Dragocjeni su, i te kako Gavrovi portreti pojedinih stranih državnika i diplomata, njihovi međusobni odnosi, njihovi odnosi prema Crnoj Gori, Gospodarevi odnosi sa njima i prema njima, kao i odnosi pojedinih crnogorskih glavara prema njima. Interesantni su, često i pikantni, Gavrovi opisi, istina rijetkih, Crnogoraca koji su se sticajem okolnosti nalazili u jednokratnim diplomatskim ulogama.
Od odnosa sa drugim državama, vojvoda Gavro je najviše pažnje posvetio odnosima Crne Gore sa Turskom i Srbijom. Ustvari, malo je memoarskih tekstova u kojima se ne govori o odnosima Crne Gore i Turske, što je, svakako, plod istorijskih okolnosti, odnosno crnogorske borbe za oslobođenje od turske vlasti i svim drugim što se, s tim u vezi, odvijalo na Balkanu, i u Evropi – u vezi s njim. O tim odnosima se govori sa dva aspekta: ratničkog i diplomatskog, a Gavro je bio i neposredni učesnik ratova s Turskom i akter diplomatskih aktivnosti, najprije kao poslanik Crne Gore u Carigradu, a, potom, i kao crnogorski ministar inostranih djela, što znači da je, zaista, kompetentan da govori i o jednom i o drugom. U osnovi, Turci su, po vojvodi Gavru, veoma surovi ratnici, nemilosrdni kad su jači, kad ih zapadne da robe i pale, siluju i pljačkaju, a veoma pokorni kad su poraženi. Kako su, s jedne strane, sasvim nepouzdani i ne smije im se na riječ osloniti bez obzira o čemu se radi, tako su, s druge strane, u istoj mjeri, nepovjerljivi prema svakome. Veoma su „teški”, lukavi, bezobzirni, lažljivi, iscrpljujuće spori, odnosno na sve spremni, kao pregovarači.
Što se tiče odnosa Crne Gore i Srbije, i o njima je riječ u velikom broju memoarskih tekstova. To je, nema sumnje, izuzetno dragocjena građa za izučavanje odnosa ovih dviju srpskih država i bez nje nikakva studija o tim odnosima ne bi mogla biti kompletna i sasvim pouzdana. Vojvoda Gavro je i tu bio bar dvostruko kompetentan: prvo, iz plemena je koje je neuporedivo više, bar do vremena dok na njegovo čelo nijesu došli Mojsije Zečević, iguman manastira Đurđevi stupovi, kod Berana, i, potom, vojvoda Miljan, Gavrov otac, bilo okrenuto Beogradu nego Cetinju, i što je, uz to, Gavro bio beogradski student, a preko Jovana Ristića, očevog pobratima, i veoma blizak beogradskim vladajućim krugovima, i drugo, što je, kao i kad je Turska (i druge države) u pitanju, bio crnogorski ministar inostranih djela te je bio i akter tih odnosa. A osnova tih odnosa je dinastička surevnjivost između: knjaza Nikole Petrovića, sa crnogorske strane, a sa srbijanske – prvo Obrenovića pa, potom, Karađorđevića. Ta surevnjivost se iskazivala na svakom koraku i bila je, ipak, neskrivena. Primjera radi, u djelovima srpskog naroda koji je ustajao u borbu za oslobođenje (u Hercegovini i Bosni, recimo), Crna Gora i Srbija su se, javno, utrkivale koja će biti od većeg uticaja na ustanike i kojoj bi pripalo što više teritorija (Crnoj Gori u – Hercegovini, a Srbiji u – Bosni, uglavnom) koje bi, eventualno, bile oslobođene. To se, najvećim dijelom, loše i, nerijetko, sa tragičnim posledicama, odražavalo na tokove oslobodilačke borbe i sudbinu pobunjenog srpskog naroda od koga su, i jedni i drugi, „prali ruke” kad god bi zbog toga, kod evropskih sila, zaprijetila opasnost pozicijama bilo beogradskog bilo cetinjskog dvora.
(NASTAVIĆE SE)