R
ano izjutra ja sam povezla Koroljenka kod Čertkova. Usput sam shvatila iz njegovih aluzija da je moja majka već razgovarala sa njim o svojim problemima i nevoljama, da se žalila i osuđivala oca i Čertkova. Iako mi je bilo teško da razgovaram sa meni stranim čovjekom, morala sam da mu pojasnim to o čemu je obaviješten.
Čertkov mu je rekao: „Pa, ja sam se sada još više uvjerio da je Lav Nikolajevič jak hrast, koji će sve izdržati i neće dozvoliti da ga slome. A ja sam mislio da on živi u tako srećnom okruženju i bojao sam se da bi ga i najmanje protivljenje sa moje strane uznemirilo i poremetilo – Stalno sam slušao da Lav Nikolajevič ne trpi prigovore i plašio sam se da iznesem svoje stavove pred njim, a tek sada vidim koliko je nesrećan i koliko trpi“.
14.avgust
Kad je Tanja opet došla po oca da ih razdvoji, kako su to doktori već bili predložili, majka na to nije pristala, već je rekla da ide sa nama. Ja sam se pobunila i naljutila. „Mama ti je bolesna, rekao mi je otac, i treba joj pomoći. –Ja se osjećam spremnim da joj pružim pomoć i uradim za nju to što ona poželi i da ne idem kod Tanje, kao i da do kraja njenog života budem njena milosrdna sestra“. Nijesam mogla da ga dalje slušam, rekla sam mu da ne vidim nikakvu mogućnost da on njozi dude milosrdna sestra i izašla. U tom trenutku ja sam ovako razmišljala: „Čemu savjeti doktora, čemu porodični dogovori i ti odlasci kod Tanje, kad se sa time neće ništa promijeniti, a otac će samo propadati“.
Ipak, ja sam se nasjekirala što sam svojom nesmotrenošću i nestrpljivošću naljutila oca i kad je pao mrak, ja sam otišla kod njega u kabinet. On je ležao na otomanu sa knjigom u rukama i nije vidio ko je ušao.
Prišla sam mu, poljubila ga u lice i rekla: „Oprosti mi“. Oboje smo zaplakali i on je nekoliko puta ponovio: „Kako mi je milo, kako mi je milo, mnogo mi je bilo teško“.
Sve se završilo tako što smo svi zajedno otišli u Kočete kod Tanje. Ja sam voljela da idem u Kočete. Kuća im je bila jednospratna, ali dovoljno prostrana za sve nas. Unutar je bio stari namještaj, a na zidovima su visili porodični portreti. Pored kuće je bio stari park sa debelom hladovinom, površine oko 100 desetina, po kojem je otac mnogo puta tumarao. U parku su bili ribnjaci i razno voćno drveće, a i van parka je bilo prelijepo. Odmah iza njega vidjele su se uredno obrađene i, očigledno, plodne njive, koje su orane poljoprivrednom mehanizacijom, Malo dalje bili su šumarci i livade, po kojima je pasla simentalska rasa stoke i krda kozačkih junica. Suhotin je bio na glasu kao dobar domaćin.
U Kočetima nam je svima bilo mnogo lakše. Poslije ručka smo igrali razne igre. I djedu i babi smo bili zabavni i izazivali smijeh kod njih. Tanjica i njen vršnjak, najmlađi sin Lava Suhotina, dok su plesali i pjevali, bili su nam smiješni, jer su oni to radili na posebno duhovit način. Svi smo bili u dobrom raspoloženju.
Djeca su zabavljala majku i ona se tresla od smijeha, kako je to bivalo i ranije, ali bez histerisanja i pretjerane vriske. Takvu smo je mogli voljeti i sažalijevati.
18 avgust
Obavijestili su nas da je Vlada odobrila Čertkovu da živi u Tulskoj guberniji i mir u kući je bio ponovo narušen.
Opet suze, nervoza i prijetnje. „Ja ću da otrujem Čertkova. Ja ću da ga ubijem, – potpuno nekontrolisano je rekla Sofija Andrejevna. Ni Suhotin, ni Tanja, niti bilo ko, nijesu mogli da je smire. I Tanja i njen muž su činjeli sve šta je bilo u njihovoj moći da olakšaju očev položaj, a njemu je u toj situaciji tako bilo potrebno Tanjino razumijevanje i njena umiljatost. Ali, Lav Nikolajevič se osjećao krivim što je nešto sakrivao od Tanje i on je odlučio da joj kaže o svom testamentu. Meni je to bilo drago, posebno poslije razgovora sa Tanjom, zato što je Tanja podržala oca.
Ni Tanjino prisustvo nije više pomagalo majci.
(Nastaviće se)
Preveo i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ