U nekima od ovih spisa nailazimo na elemente dnevnika, i na autentične dnevničke bilješke, ali ima i dnevnika u pravom smislu, kao i na druge postupke koji „odaju” da je vojvoda Gavro, u neku ruku, pisao memoare u toku čitavog svog života, ali da im je poslije odlaska u penziju dao konačan oblik, mada ne svima. I po ljepoti stila kojim su pisani, i po lakoći kazivanja i bogatstvu jezika, vidi se, pored ostalog, i da ih je dugo nosio u sebi, da ih je mnogo prije nego što je pristupio njihovom pisanju osmislio i uobličio u svojoj svijesti, da je sve dobro prosijano i „zrelo“.
Ima u njima elemenata putopisa (spis Knjažev put u Carigrad je putopis u punom smislu, i bilo bi ga interesantno uporediti sa spisom knjaza Nikole koji se odnosi na isto putovanje), monografskog, autobiografskog, antropološkog, etnološkog, karakteroloških studija pojedinih ličnosti i kolektiviteta, studija pojedinih pojava i događaja, izuzetno uspjelih literarnih pasusa, i mnogo čega drugog što Memoare čini zaista interesantnim i višestruko korisnim štivom i građom na koju se pouzdano mogu osloniti istraživači Crne Gore i Crnogoraca, ali ne samo njih, u toku nekoliko decenija obuhvaćenih perom vojvode Gavra.
Vojvoda Gavro je bio izuzetno pronicljiv i analitičan posmatrač, uporan, vrlo agilan i racionalan akter događaja. Uz to, bio je za svoje vrijeme veoma obrazovan, znalac jezika i evropskih političkih i ekonomskih prilika, veliki poznavalac svega što se ticalo Crne Gore i Crnogoraca, kao i Srpstva u cjelini. Zahvaljujući tome, u njegovim Memoarima ima građe za poslenike iz mnogih naučnih disciplina. Poznavao je, veoma dobro, recimo, ekonomsko stanje Crne Gore njegovoga doba i nije propuštao pogodnu priliku u svojim spisima da ga veoma jednostavno i slikovito ne predstavi. Tu krajnju materijalnu bijedu svoje zemlje i naroda preživljavao je kao ličnu, i na mnogim mjestima ukazuje i na sopstvene napore koje je činio da bi štogod pomogao u popravljanju tog stanja. Ali, privrednoekonomski napredak je išao veoma sporo, razvoj školstva, zdravstva, putne infrastrukture, saobraćaja (uključujući poštanski i telegrafski), državne administracije, prodor stranog kapitala i svega drugog što je podrazumijevala izgradnja države u evropskom smislu, bilo je preskupo i presporo je dolazilo, a, uz to, mnogo čega je nerado prihvatano i od strane narodnih masa.
Period o kom govori vojvoda Gavro je, ustvari, period izgradnje Crne Gore kao države, što je podrazumijevalo krupne promjene, kako u mnogim životnim sferama, tako i u duhu pojedinaca, te i kolektivnoj svijesti jednog do tada prilično izolovanog i krutim ratničkim i moralnim normama okovanog naroda. Umjesto do tada apsolutno slobodnog čovjeka, nepokornog bilo kakvim zakonskim regulama osim onima koje nalažu običajne norme i odlike „čojstva i junaštva”, na scenu stupa poslušni podanik gospodara i njegove vlasti. Gavro je i te kako zapažao te promjene, analizirao ih i ostavio nam pouzdana svjedočanstva o tome.
Poznavao je veoma dobro karakterne osobine mnogih naroda, pogotovo Turaka, Arbanasa i poturica, a posebno svojih Vasojevića i Crnogoraca, i uglavnom se nije libio da kaže ono što misli o njima, niti je čekao da to uradi neko drugi, pogotovo ne sa „istorijske distance”, pa makar njegov sud bio i prestrog.
Crna Gora jeste osnovna tema ovih Memoara, ali je njihov autor ne posmatra izolovanu i samu za sebe. Sve što je njeno, odnosno sve o čemu govori, stavlja u širi kontekst i posmatra u svijetlu šireg okruženja i u poređenju s njim, te, uz lična mišljenja, ili impresije, o nečemu, dolazi do objektivnih predstava i sudova koje i čitalac prima, i usvaja, sa više pouzdanja i bez potrebe da poređenja traži na drugim mjestima, kod drugih autora.
Vojvoda Gavro nije istoričar, niti se takva ambicija kod njega primjećuje, ali jeste akter i svjedok izuzetno važnih, uistinu istorijskih, događaja na Balkanu i u Evropi, pogotovo u vezi sa Crnom Gorom. Gavro o njima kazuje bez ikakvog opterećenja naučnim metodama, u maniru briljantnog usmenog pripovjedača (njegovog oca, vojvodu Miljana, Branislav Nušić je u svojoj trotomnoj Retorici uvrstio među poznate srpske govornike), praveći umjesne digresije kako bi se pojasnila kakva radnja, pojava ili zaplet, potkrepljujući, često, svoje kazivanje kakvim izvornim dokumentom: pismom, ugovorom, naredbom, instrukcijom...
Istina, čitalac će naići na različite ocjene, ponečeg i ponekog, na različitim mjestima, kao što će naići i da se o istoj stvari govori na više mjesta, da su pojedini događaji različito datirani, i slično, a sve to, mada nije baš često, ukazuje da pisac nije uvijek raspolagao autentičnim ličnim bilješkama, da nije tragao za dokumentima po arhivima i da ga pamćenje, iako izvanredno, nije uvijek, i u svemu besprekorno služilo, pogotovo pred kraj života.
(Nastaviće se)
Piše: Vlajko Ćulafić