Ovi današnji, moderni, evropejci kažu da se institucije ne smiju previše oslanjati na jednog čovjeka, a recite vi meni šta bi bio bioskop „Kultura” bez Radosova Miletinog Popovića poznatijeg pod imenom Cico. Spomenuh i ime njegovog oca (uglednog učitelja), jer ne može postojati repa bez korijena, kao što ne bi bilo slavne istorije Crne Gore bez Marka Miljanova (Popovića). Kao što je Marko obilježio crnogorski 19. vijek, tako je njegov potomak Radosav, obilježio titogradsku kulturu druge polovine 20. vijeka. Bioskop „Kultura”, na čijem je čelu nekoliko decenija bio, predstavljao je kultni hram u Titogradu, bio je za glavni grad Crne Gore nešto kao Palais des Festivals et des Congrès za Kan i francusku kulturu.
Dešavalo se da se jedan film (na primjer, „Rajanova kći”, „Doktor Živago”, „Vrata raja”) prikazuje i po mjesec dana i da se opet ne može doći do karte. Neko neupućen će reći kako tu nema neke posebne Cicove zasluge, jer to je bilo vrijeme velikog interesovanja za film, ko uostalom ne bi poželio da pogleda ta remek-djela... Ali, nije tada bilo lako doći do filmske trake aktuelnog filma, jer nije postojalo bezbroj kopija kao danas. Cico je koristio svoj šarm i veze koje je imao kao predsjednik Udruženja bioskopa Jugoslavije i član Upravnog odbora „Jugoslavija filma”, pa smo među prvim u zemlji imali priliku da gledamo svjetske hitove koji su, skoro po pravilu, bili holivudski. A iznajmljivanje tih filmova, kako mi je jednom pričao, nije bilo skupo, jer su Amerikanci za jugoslovensko tržište maksimalno obarali cijenu, kako bi ostvarili kulturološki uticaj, nametnuli svoje „snove”.
No, Cico je znao za „jadac”, iako je najviše zarađivao na holivudskim filmovima, podjednako je forsirao domaći film. Organizovao je promocije novih filmova jugoslovenske produkcije, kao i „Mini- Pulu”, gdje smo samo mjesec dana po završetku čuvenog Pulskog festivala, gledali nagrađene filmove i one koji su se publici svidjeli, sa sve glumcima i režisirima na sceni posle projekcije. Posebno atraktivno je to bilo, u nekoliko navrata, u ljetnjoj bašti, pod svjetlostima zvijezda i Mjeseca...
A zimi, zimi smo se grijali uz filmove sa FEST-a, a bogami i uz Silviju Kristel, Bo Derek, Valeriju Marini, Stefaniju Sandreli, Serenu Grandi i druge golišave zvijezde erotskih filmova koji su obično prikazivani od 22 sata, mada za „baciti” nijesu bile ni domaće ljepotice – Beba Lončar, Danica Maksimović, Tanja Bošković, Savina Geršak, Ena Begović – koje su, istina, nastupale u ozbiljnijim filmovima, ali nijesu propuštale priliku da, pojedinim slobodnijim scenama, zagolicaju našu maštu. Ostavljale su te scene traga i na damare ženskog dijela publike, pa su poslovično čedne titogradske djevojke, posle tih projekcija, lakše popuštale pred naletima svojih momaka.
Tako da Cicu i njegovoj „Kulturi” moramo zahvaliti i na doprinosu seksualnoj emancipaciji ove tradicionalno „krute” sredine. Šalu na stranu, imao je Cico i drugih značajnih doprinosa – prvi je u Jugoslaviji uveo magnetni ton, sinemaskop i dolbi stereo tehniku i sve drugo što je neophodno za rad savremenog bioskopa.
Sa odlaskom Cica u penziju, ugasila se i „Kultura” koja je par godina nakon toga i srušena. Cico se, valjda da ne gleda tužni kraj svog čeda, u međuvremenu preselio u Bar gdje je ostao do kraja života. Na prvi pogled, ti događaji nijesu uzročno-poslednično vezani, jer početkom 21. vijeka, dok je Cico još uvijek stolovao u ulici Četvrte proleterske broj 1, dvorana kultnog bioskopa je uglavnom zvrjala prazna, gledaoci su se, na većini projekcija, mogli prebrojati na prstima jedne ruke. Ali, ništa u životu nije slučajno... Sve se podudari i zatvori se krug... Kao što je i u jesen 2008. godine, samo mjesec dana prije najavljenog zatvaranja „Kulture”, otvorena „Delta”... Cicovo srce ne izdrža, prepuče za svojom mezimicom.... Cico ode s „Kulturom”... „Kultura” ode s Cicom... Pare i pohlepa uništiše duh stare Podgorice...
(KRAJ)
Hit knjiga
Branko Rakočević kroz svoje romansirane priče svjedoči o Titogradu s kraja 70-ih i početka 80-ih godina 20. vijeka, kada je ovaj grad počeo da dobija obrise urbanog, sa sportskim spektaklima, rok-koncertima, alternativnim pozorišnim predstavama, auto-trkama, ali i uličnim tučama.
Tiraž ove knjige je praktično rasprodat za dvije sedmice, ali se očekuje drugo izdanje koje bi trebalo da se pojavi za majski sajam knjiga u Delta sitiju.
piše: Branko Rakočević