Tražila je od oca da joj preda sve dnevnike i da prekine da se viđa sa Čertkovom.
Misao, koju je pročitala u očevom dnevniku: „Sonja je opet uznemirena i histerična i odlučio sam da se protiv nje borim ljubavlju”, izazvala je kod nje novo nezadovoljstvo i loše ponašanje prema njemu.
Osjećala sam nemoć od ogorčenja prema majci, koja mi je razjedala dušu i bila ljuta na nju zbog prevelike tuge za ocem.
Majka je odlučila da odveze oca kod brata Sergeja u Nikoljsko, da bude što dalje od Čertkova. Otac je pistao, ali nevoljno. Tamo je došla i Tanja. Opet su počela porodična dogovaranja i savjeti, ali ništa određeno nije dogovoreno. Ja sam predlagala da ih neko vrijeme razdvojimo, ili da neko od starijih dođe da živi u Jasnu Poljanu sa njima, ali moj predlog je prošao Čim smo se vratili kući (od Sergeja Ljvoviča iz Nikoljskog), majka je opet počela da histeriše i ja sam sa užasom posmatrala svakog dana kako otac propada. Čak je pošteni i blagorodni Dušan govorio: „Sonja Andrejevna se ne sjekira što se Lav Nikolajevič jedva drži na nogama, srce mu je pri kraju”.
1. jul
Kako je teško prihvatiti da je duševno obolio tebi blizak čovjek, a posebno je neshvatljivo da si godinama slušao njegove savjete i poštovao njegov autoritet.
Da sam ja tada mogla da shvatim da je moja majka bolesna, moje ponašanje prema njoj bilo bi sasvim drugačije. I bilo bi mi lakše. Ali ni ljudi, koji su bili mnogo iskusniji i pametniji od mene, nijesu mogli to da razumiju i prihvate.
Svakoga dana moja majka je bila uznemirenija i nervoznija. Sve je razdraživalo, često je plakala, dobijala je napade histerije, na svakog se ljutila. Razlozi su bili različiti i neobjašnjivi. Njena interesovanja su bila površna. Ona je sakupljala cvijeće i sušila ga, povremeno je crtala, prala je prozorske ramove po hladnoći, što mi nije bilo jasno zašto to radi i vodila je svoj dnevnik. Kad god je ulazila u sobu gdje smo razgovarali, svi prisutni su se pribojavali njenih neodmjerenih primjedbi i uvreda. Skoro sve je nerviralo. Osobina, kojoj se podsmijevala njena sestra Tanja, još dok su bile mlade, da sama sebe sažalijeva i ubjeđuje druge da je ona ta nesrećnica, prešla je granicu.
2. jul
Tanja i njen muž su pomogli da se dnevnici uzmu od Čertkova i premjeste na čuvanje u trezor. Ali se stanje nije smirivalo.
Odlučili smo da se posavjetujemo sa doktorima i pozvali poznatog psihijatra Rosalimo, koji je došao zajedno sa našim kućnim prijateljem doktorom Nikitinim.
„Treba liječiti oca, a ne majku – dobacio mi je brat Lav – jer je on posenilio i podjetinjio”.
20. jula otac je zapisao u svom dnevniku: „U duši se stalno borim, kad pomislim na Lava. Ne znam da li da mu oprostim ili uzvratim istom mjerom i većom grubošću. Počeo sam da osjećam i čujem veselije glasove. Treba, kao Francisk, osjetiti radost svog savršenstva i prihvatiti prekore, kao da su zasluženi. Da, potrebno je to učiniti“.
Ali ni doktori nam nijesu pomogli. Rosalimo je dao dijagnozu: „Paranoja i histerija”, dajući akcenat na ovo prvo. To smo mi prihvatili kao stručnu konstataciju. I šta dalje da se radi?
Doktori su predložili da roditelje razdvojimo, a njojzi banju, šetnje i umirujuća sredstva. Ali kako uspjeti da to objasnimo majci? Sofija Andrejevna je sve to odlučno odbila i rekla da je ona zdrava i da neće koristiti nikakva sredstva za smirenje, koja su joj propisali.
Naš dragi prijatelj Nikitin sve je to dobro shvatao i iskreno nas žalio.
Pregledao je oca i preslušao mu srce i zaključio da mu je srce prošireno i jako oslabilo.
„Reći ću vam u povjerenju Aleksandra Ljvovna – sa posebnim naglaskom rekao je on – predstoji vam još mnogo poteškoća sa njom”.
(Nastaviće se)
Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ