Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Najmlađa kćerka Lava Nikolajeviča Tolstoja, Aleksandra Tolstoj, 22. jula 1910. godine, zavještanjem svoga oca, postala je naslednica njegovog književnog djela, koje je bilo sudski ovjereno 16. novembra iste godine u Tulskom okružnom sudu. Sa 16 godina bila je njegova pomoćnica, istomišljenica, pomagala mu u svemu i podržavala ga sve do kraja života. Najviše problema joj je pravila njena majka, koja je svojom bolešću zagorčavala život cijeloj porodici, a posebno Lavu Nikolajeviču, praveći mu strašno neprijatne scene tokom poslednjih godina života.
Pitanje testamenta i obaveze Lava Nikolajeviča da obavijesti svoju suprugu Sofiju Andrejevnu i svoju porodicu o oporuci postali su predmet žustre rasprave između njegovih pristalica Birjukova i Čertkova. Kasnije, u pismu Čertkovu, Aleksandra Tolstoj je ovako objasnila svoje razmišljanje:
„Mnogo sam razmišljala ovih dana o očevoj oporuci i palo mi je na pamet, a posebno poslije razgovora sa Pavlom Ivanovičem Birjukovom, da je bolje bilo sačiniti tu oporuku sa potpisima svjedoka i za života objelodaniti i obavijestiti sinove o svojoj namjeri i želji. Razgovarajući sa ocem, stekla sam utisak da je on voljan da pristane na sve šta je potrebno. Sada Vi razmislite i odlučite šta je pametnije i kako je bolje. Nije li možda dobro pokrenuti pitanje i o svim djelima? Molim Vas požurite. Kad dođe Tanja, biće mnogo teže, a moguće je da od svega neće biti ništa.”
Tolstoj nije obavijestio svoju porodicu o svojoj posljednjoj želji, ni Sofiju Andrejevnu, niti su sinovi bili upoznati sa već potpisanom oporukom.
Po povratku Lava Nikolajeviča u Jasnu Poljanu, Aleksandra Tolstoj je počela da vodi svoj dnevnik, očigledno, po preporuci drugih. Njena pažnja je bila usmjerena prevashodno na odnose između Lava Nikolajeviča i njegove žene. Njen ugao posmatranja u stvaranju slike o unutarporodičnoj situaciji razlikovao se od svih ostalih koji su bili u neposrednom okruženju Tolstojevih.
Aleksandra Tolstoj nije prihvatala kritike savremenika da njen otac živi u raskoši i da se on prvi ne pridržava svog učenja. Sve je te napade odlučno odbijala, ali je, ipak, priznavala da postoji ta protivurječnost. Međutim, imajući u vidu, u ovom slučaju, porodičnu situaciju, ona je bila ubijeđena da bi ocu bilo mnogo lakše da ode od kuće nego da ostane. Ona je bila uvjerena da Lav Nikolajevič žrtvuje sebe.
Položaj Aleksandre Tolstoj je bio veoma složen. Odnosi njenog oca i majke bili su u centru pažnje kod velikog broja ljudi. Za razliku od svoje sestre Tatjane, ona nije doživjela to srećno vrijeme u odnosima svojih roditelja jer se rodila mnogo kasnije. Najmlađu kćerku je zapao najkomplikovaniji dio njihovog zajedničkog života i previše rano ju je sustigao težak osjećaj razočaranja u svoju majku. Još odmalena pa sve do kraja života Aleksandra Tolstoj je bila vjerna svemu što je njen otac radio. Ona je zapisala u svom dnevniku: „Ja sam imala samo dvadeset godina, kad sam ostala sama sa roditeljima. To je bio period njihovog najtežeg života. Previše sam bila mlada i glupa da bih mogla objektivno procjenjivati situaciju“.
Evo još nekoliko interesantnih sjećanja iz njenog dnevnika.
26. jun 1910. godine
Teško je opisati u kakvom smo užasnom stanju nervnog rastrojstva zatekli moju majku. To je bio delirijum duševno oboljele žene. Ona je vrištala, plakala, stalno nešto prigovarala, vrijeđala svakoga redom, prijetila samoubistvom. Htjela sam da nekako zaštitim oca i ušla sam u njegovu spavaću sobu. On mi je tiho rekao: „Izađi“.
30. jun
Dva dana nakon našeg dolaska, majčino psihičko stanje nije bilo ništa bolje. Vrišteći u primaćoj sobi pitala je: „Ko je to tamo? Ko je to tamo?“
Ona je istrčala iz sobe u dvorište kao da je neko goni. Ja sam imala namjeru da nastavim sa radom, ali me je otac prekinuo. „Kud je pobjegla“ – viknuo je sa primijetnom nervozom u glasu. Ja i smo odmah potrčali za njom i našli Dušan je da leži na hladnom kamenom podu u ostavi. Ona je držala bočicu sa opijumom na usnama. „Samo gutljajčić, samo jedan gutljajčić“–govorila je ona.
(Nastaviće se)