Piše: Branko Rakočević
Podgorica, iako Titov grad, sve do 1980. godine nije imala sportsku dvoranu, pa su košarkaši Budućnost bili prinuđeni da svoje mečeve igraju u Danilovgradu. To je i nama, vjernim navijačima plavo-bijelih, pričinjavalo veliki problem, jer u to vrijeme i nije bilo baš puno automobila, autobusa, kombija, a taksi je tek bio prava misaona imenica.
Na razne načine smo se dovijali kako da stignemo do Danilovgrada. Jedni su stopirali rijetke automobile, drugi su išli biciklom, dok bi treći ispred gimnazije čekali prigradski sivi autobus plave boje.
U čuvenoj „trides dvojci”, po običaju, gužva, jedno na vr` drugoga, pa bi (ne)zreli omladinci koristili ukazanu im priliku da se malčice prislone uz neku napredniju omladinku.
Poslije pola sata truckanja starim putem preko Spuža, stigosmo do krajnjeg odredišta.
Ulazak u dvoranu bio je ravan Točkovom ulasku u harem, nešto nevjerovatno, bajkovito. Sala sa tribinom od desetak redova sa braon stoličicama bez naslona, i pokrivena, čovječe. Novi novcati parket sa crvenim i plavim linijama, staklene table, elektronski semafor i svjetla reflektora. A na uglancanom parketu neki visoki ljudi, divovi. Koji ugođaj, koje slike... Kao u bajci...
I onda reski, prodorni zvuk sirene sa zapisničkog stola koji bi najavio prozivku igrača: 4 Antić, 5 Dragan Ivanović, 6 Vukićević, 7 Šutulović, 8 Nešević, 9 Petrović, 10 Duško Ivanović, 11 Đurašković, 12 Đurović, 13 Bojanić, 14 Garić, 15 Rakočević. Bili su tu i Mijuško Vukosavljević i Goran Rakočević. Treneri Nikola Sekulović i Rusmir Halilović, kondicioni Vlado Đuričković. Heroji sa Danilovog grada koji su izvojevali istorijsku pobjedu – ulazak u najjaču košarkašku ligu u Evropi. Titogradski „Harlem globtrotersi” su godinama širom svijeta pronosili slavu crnogorskog basketa.
Od Podgorice pa do Danilovovgrada – preko grada Spuža – blještavi se lanac junačkijeh pobjeda pruža...
Zakucaj za budućnost!
Koš – 1:0
Titograd je dobio svoju sportsku dvoranu u ljeto 1980. godine, ali onaj čiji ime je privremeno nosila Podgorica ne dočeka da vidi to moderno sportsko zdanje. Preminuo je samo par mjeseci prije odigravanja prve revijalne utakmice u Sportskom centru „Morača”, u kojoj je reprezentacija Jugoslavije, predvođena Draganom Kićanović, savladala američki univerzitetski tim Vičita.
Nešto kasnije, s jeseni, odigrana je i prva zvanična košarkaška utakmica. Budućnost je ugostila Šibenku, predvođenu legendarnim Zoranom Slavnićem. Sportski centar je bio dupke pun i pored direktnog TV prenosa. Prvi napad je imala Budućnost, ali neuspješan, pa je u kontranapadu prvi (istorijski) koš u `Sportskom` postigao popularni Moka. Čuveni TV komentator Milorad Đurković, inače, specijalista za fudbal, radosno uskliknu: „Koš, 1:0 za Šibenku!”
Koš po koš, hoćemo još... Od tog istorijskog Mokinog koša, kroz obručeve su prošle hiljade i hiljade lopti, milioni poena...
Trpali su loptu kroz obruč svjetske vedete – Žarko Knežević, Duško Ivanović, Žarko Paspalj, Dragan Kićanović, Dražen Dalipagić, Vinko Jelovac, Rajko Žižić, Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Raša Radovanović, Milun Marović, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Željko Jerkov, Branko Skroče, Dražen Petrović, Saša Đorđević, Mihovil Nakić, Dejan Tomašević, Igor Rakočević, Vlado Šćepanović, Vlade Divac, Predrag Danilović...
A mi, ljubitelji košarke, bili smo privilegovani, jer smo „uživo” uživali u malim tajnama velikih majstora košarkaške kuhinje. Istina, uz malu „slatku” prevaru. Na jednu pretplatnu kartu ulazilo je i po nas desetoro, pošto smo pronašli jednu rupu u zidu, pa bi karta kružila dok cijeli komšiluk ne bi bio na tribinama.
(Nastaviće se)
Hit knjiga
Branko Rakočević kroz svoje romansirane priče svjedoči o Titogradu s kraja 70-ih i početka 80-ih godina 20. vijeka, kada je ovaj grad počeo da dobija obrise urbanog, sa sportskim spektaklima, rok-koncertima, alternativnim pozorišnim predstavama, auto-trkama, ali i uličnim tučama.
Tiraž ove knjige je praktično rasprodat za dvije sedmice, ali se očekuje drugo izdanje, koje bi trebalo da se pojavi za majski sajam knjiga u Delta sitiju.