Piše: Branko Rakočević
Bilo je to komunističko doba, pa sveta nedjelja ne bijaše posvećena Bogu, već, Bože mi oprosti, fudbalu. Te nedjelje je došao Osijek, ali Pod Goricom je opet bilo puno. Držeći oca čvrsto za ruku, sa velikom tremom, i još većim ushićenjem, prilazio sam, za mene, najljepšem stadionu na svijetu, tom fudbalskom teatru mojih dječačkih snova.
Smjestismo se na čuveno „stajanje”, podalje od „nervnog” (sektor najvatrenijih navijača), koje se nalazilo iznad Agove kuće.
Na terenu zanimljivo, ali u publici još zanimljivije – aplauzi, bodrenje, negodovanje, psovke, komentari... Gledaoci koji su imali tranzistore bili su glavne face na tribinama, jer su mogli da prate kombinovani prenos utakmica „Vrijeme sporta i razonode”, a mjesta u njihovoj blizini bile su prave male VIP-lože.
Uključenje čuvenog radio-reportera Bratislava Kokolja u prenos, izazivalo bi salve smijeha i oduševljenja. „Pod Goricom pet hiljada gledalaca, deset hiljada kišobrana”, rekao bi popularni Bato u mikrofon, hiperbolično dočaravajući slušaocima diljem Juge kakav je kijamet u Titogradu. Ili: „Budućnost napada prema Domu omladine, a Osijek prema benzinskoj pumpi”, slikovito je obavještavao ljubitelje fudbala širom domovine, od kojih mnogi nijesu znali ni gdje se nalazi Titograd, a kamoli Dom omladine i benzinska pumpa.
Kako se utakmica bližila kraju, a Budućnost nije imala povoljan rezultat, čovjek zadužen za stari semafor, vrati kazaljku sa devedese-tog na osamdeset deveti minut, ne bi li svom voljenom klubu dao još jedan minut života. Eh, kad bi taj stari časovničar ponovo mogao da vrati vrijeme, pa da opet vidimo ta draga lica fudbalera i njihovih učitelja – čika Miša i Rajka (Folića), čika Boža (Dedovića), Moma (Vujačića), Nikolice (Jankovića), Čeda (Miloševića), Slavka (Vla-hovića), Zoje (Vorotovića), Mića (Bakrača), Voja i Žara (Vukčevića), Maca (Rogošića), Caca (Ljumovića), Mirka (Radinovića), Tonka i Janka (Miročevića), Monja (Radonjića), Guza (Vujovića), Draga (Kovačevića)... fizioterapeuta Ljuba (Radunovića), ekonoma Toma (Đokića)... kao i one „namrgođene face” koje su održavale red – Voja (Vračara), Milutina (Đukovića), Milete (Anđelića), Idža (Rakočevića), Đoka Priganice, Jova Piroške... Danas te njihove „vaspitne palice” više liče na onaj prutić Vitove učiteljice...
I dok mnogi (anti)heroji iz ove priče već odavno oru nebeske njive, u ulici Vaka Đurovića rastu neka druga djeca, neki novi klinci...
One man show
Dragan Vujović, poznatiji pod nadimkom Guzo, bio je šoumen u kopačkama, titogradski Šekularac, iako je, za razliku od Šekija, bio visok i korpulentan. Dok su njegovi saigrači podređivali svoju igru kolektivu, on je igrao za svoju dušu, ali i za srca poštovanog publikuma. Pravi meraklija.
Kao osnovac je bio nadaren za sve sportove, pa čak i za boks i šah. U boksu je, kažu stručnjaci, najvažniji rad nogu; a u šahu, svi znamo, glava; dok je u fudbali bitno i jedno i drugo, pogotovu za pozicije koje je Guzo igrao. Ali, ne dobi nadimak ni po glavi ni po nogama, već po dijelu tijela koji je za sport najmanje važan.
Legenda kaže da je u ranom djetinjstvu bio sebičan (baš kao i u igri), jer ni sa najboljim drugarima iz ulice nije htio da podijeli tada popularnu napolitanku, nego bi sam potamanio cijelu kutiju. Zbog toga su ga prozvali Guzo, a i od tad je naprasno počeo da mu raste taj famozni „produžetak leđa”, valjda, kao Pinokiju nos...
No, brzo je među drugovima u kvartu i školi postao omiljen, pošto je bio najbolji u igri na male golove, najpopularnijoj sve do pojave video-igrica. Njegov talenat za „pikanje” lopte, zapazio je lovac na talente Milan Rogošić kome je trebalo dosta vremena da nagovori tog malog „guzonju” da dođe na stadion i priključi se treninzima pionira Budućnosti.
Sve ostalo je već dobro poznata istorija, a ja ću podsjetiti na jedan Guzov šou. Na revijalnoj utakmici Budućnost – Jugoslavija, odigranoj na blatnjavom terenu stadiona Pod Goricom, sredinom decembra 1987, Dragan Vujović predvodio je đetiće do pobjede. Niko od reprezenata jugoslovenskog fudbala, nije imao petlju da napadne Guza. I on bi, mameći protivničke igrače, stao nasred centra, samo što ne bi sjeo na loptu. Trajalo je to „čitavu vječnost”, a onda se libero Elzner odvažio da jurne na velikog matadora. Guzo, iako nije imao crvenu maramu u rukama, elegantnim potezom je eskivirao pobjesnjelog „tora” koji je završio u blatu... Olee ...
Početkom osamdesetih se otisnuo „preko bare”, i u kolijevci šou-biza, a gdje bi drugo, imao svoj „minut slave”... Kažu da je, dok je igrao u Kosmosu, čak i slavnim svjetskim igračima – Peleu, Bekenbaueru, Neskensu, Lariosu - pokazivao neke fore i fazone „na petoparcu ”...
Guzo – magični matador iz Kosmosa ...(Nastaviće se)
Hit knjiga
Branko Rakočević kroz svoje romansirane priče svjedoči o Titogradu s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina 20. vijeka, kada je ovaj grad počeo da dobija obrise urbanog, sa sportskim spektaklima, rok-koncertima, alternativnim pozorišnim predstavama, auto-trkama, ali i uličnim tučama.
Tiraž ove knjige je praktično rasprodat za dvije sedmice, ali se očekuje drugo izdanje koje bi trebalo da se pojavi za majski sajam knjiga u Delta sitiju.