Prelazna vlada je politički trik i ultimatum opozicije na koji vlada neće pristati, samouvjereno je konstatovao predsjednik DPS-a Milo Đukanović na otvorenoj sjednici vlade krajem decembra prošle godine. Pirovom pobjedom, nakon izglasavanja povjerenja vladi, zahvaljujući podršci do tada formalno opozicione Pozitivne, uspio je novom većinom kaparisati mjesto predsjednika vlade DPS-u, ali ne i nekontrolisanu vlast kontinuiteta.
Ipak, svjestan neodrživosti monopola kojim raspolaže, revidirao je kategoričan stav s kraja minule godine i „velikodušno“ ponudio četiri ključna ministarska mjesta. Treba priznati, dobar manevarski pokušaj za prikrivanje slabosti i iznuđenosti. Političku ranjivost je pokušao izliječiti odbijanjem zahtjeva dijela opozicije da se u državnoj administraciji ostvari kontrola po dubini.
Neprihvatljiva je bila mogućnost da opozicija delegira svoje predstavnike u javnim preduzećima sa većinskim državnim vlasništvom, institucijama poput centara za socijalni rad, Zavoda za zapošljavanje, raznih agencija i fondova, koji su odavno prepoznati kao epicentri zloupotreba u partijske svrhe. Nakon manjeg zastoja, premijer, koji usput ima apsolutnu vlast u skupštini, prihvata i to, ali kao poslednji ustupak na, po njegovom mišljenju, nekorektne i abnormalne ucjene opozicije. Tu nije kraj. Kako podleći novim zahtjevima „ucjenjivačke opozicije“ nakon svih ustupaka i odreći se ANB-a i medijskog čeda? Kako bez prisluškivanja političkih oponenata i manipulacija javnog mnjenja zadržati nekontrolisani posjed i uticaj? Svjestan opasnosti, pribjegava taktici odugovlačenja. Nekoliko puta probija rokove nadajući se da će dio opozicije odustati, a on pred međunarodnom zajednicom državnički i demokratski konstatovati da je sve „dao“, ali opozicija bježi od odgovornosti, svjesna da gubi izbore. Ipak, nakon raznih pokušaja, odlaganja, odbijanja arogantni i nepopustljivi Đukanović na sve „pristaje“.
Očito da su potrošena tri-četiri mjeseca bila cijena koja se morala platiti padom režimskih tvrđava i indirektnim priznanjem šefa DPS-a da mu je po značaju uticaja novoformirana većina s Pozitivnom potpuno marginalizovana. Međutim, da nije bilo potonjih i mjesto premijera bi danas bilo rezervisano za opozicionog predstavnika.
Na kraju, postoji dilema da li prihvatiti ili odbiti sporazum o fer i slobodnim izborima koji predviđa usvajanje leks specijalisa i omogućava kontrolu u ključnim ministarskim resorima, javnim preduzećima, fondovima, agencijama, lokalnim samoupravama, čija će veoma odgovorna mjesta popuniti više od dvije stotine predstavnika opozicije. Takođe, izvršiće se izbor novog uređivačkog tima i menadžmenta Televizije Crne Gore, a kupovinom ljudskih duša i ličnih dokumenata bi se bavilo Specijalno tužilaštvo. S druge strane, odbijanje sporazuma ne donosi ništa osim oktobarskih izbora, gdje se DPS-u prepuštaju svi mehanizmi zloupotreba državnih resursa, s unaprijed poznatim rezultatom.
Ako uzmemo u obzir da su sve platforme i inicijative opozicionih političkih subjekata podrazumijevale formiranje raznih oblika prelazne vlade u kojoj bi participirali svi politički subjekti, uključujući i DPS, s ograničenim mandatom i samo jednim ciljem – uspostavljanje uslova za fer i slobodne izbore, onda su fundamentalni preduslovi zadovoljeni. Ukoliko se ne zasuku rukavi i ne pribjegne kontroli, Tivat bi se mogao desiti i na oktobarskim parlamentarnim izborima.
Nažalost, jedan dio opozicije, iako se zalagao za kontrolu izbora kroz prelaznu vladu, odustao je od preuzimanja odgovornosti. Razlog je bizaran. U fazama čestih mijenjanja stavova i platformi, posebno su kontradiktorna poslednja iluzorna insistiranja: “ Sad ne bih sa Milom, a hoću sa DPS-om”. Zar se može i pomisliti da postoji suštinska razlika, te da će se anulirati uticaj predsjednika DPS-a u okviru svoje stranke formalnom rokadom sa zamjenikom ili drugim članom predsjedništva? Takođe, neumjesno je pozivati se na makedonski scenario i djelovanje tamošnje opozicije, koja ima podršku Zapada, a istovremeno kritikovati navodno miješanje zapadnih ambasada u Crnoj Gori. Očito da neki politički subjekti nalaze razne izgovore kako bi izbjegli rizik i odgovornost. Lako je uočiti ko pokušava da nešto promijeni, a ko se služi ispraznom retorikom.
Bez obzira na nakorektnosti i neznanja, koja (ne)svjesno u kontinuitetu dolaze od strane kolega iz jednog dijela opozicije, borićemo se i u njihovo ime za kreiranje što regularnijih uslova za fer izbore, na koje će i oni izaći, s mnogo većim šansama za zajednički uspjeh. Građani će imati priliku svakoga da ocijene. Hrabro, odlučno i odgovorno do promjena!
Piše: Boris Pejović