Rajka RAIČEVIĆ
Da doživim obilježavanje stogodišnjice proboja Solunskog fronta u septembru 2018. godine, pa mogu mirno da umrem, kaže Đorđije Mihailović. Vitalni i vispreni čiča nadaleko je poznat kao čuvar Srpskog groblja u Solunu. A, nije samo čuvar. On je ujedno i kustos mauzoleja i sjajan narator koji posjetiocima jednostavno a slikovito govori o herojima koji su život dali za slobodu, o brojnim prezimenima i junacima koji su iz raznih krajeva stigli na Solunski front od Boke i Hercegovine, Like, Šumadije, Crne Gore, preko Vojvodine i iz daleke Amerike.
Porijeklom je iz Gornjeg Grblja iz sela Prijeradi. Ponosito kaže da su mu korijeni iz Crne Gore i da je Srbin. Još ponositije govori o porodičnoj tradiciji čuvara spomen-obilježja i posmrtnih ostataka boraca Solunskog fronta na Zejtinliku.
Zna sva prezimena solunskih boraca, iz kojih su krajeva dospjeli i u kojoj su diviziji vojevali.
– Evo iz Crne Gore ima Bulatovića, Rakočevića, Pajovića, Radulovića, Vukovića, Šijakovića, Pejanović, Ivanović, Janketić... Poimenice znam sve vojnike. Samo mi kažite prezime ili diviziju. Pričam o njihovim ratnim dogodovštinama, nedaćama, bolestima. O svemu onome što sam naučio i zapamtio od oca Đura – kaže čiča Đorđije kome su savjetovali da priče koje zna stavi na papir i napiše knjigu.
Čiča Đorđije je rođen 1.maja 1928. godine i od tada živi na groblju.
– Djed Savo bio je solunski dobrovoljac i 1926. godine dobio je zaduženje da kao vođa radne grupe prikupi posmrtne ostatke izginulih ratnika, njegovih drugova i saboraca i da se pali borci Solunskog fronta sahrane na jednom mjestu. Poslije dvije godine djed Savo je umro. Iste godine kada sam ja rođen. Naslijedio ga je otac Đuro koji je do 1961. godine bio čuvar groblja. Od tada sam ja preuzeo tu časnu dužnost – navodi čiča Đorđije koji je poslednji muški potomak svoje loze.
Znaju ga generacije i generacije posjetilaca spomen-obilježja u Solunu. Čiča Đorđije je dočekao i brojne državne delegacije koje su došle da odaju počast hrabrim srpskim junacima. Milo mu je da dočeka državnike, ali kaže da njihove funkcije ne stvaraju razliku kod njega u načinu na koji će govoriti o spomen-obilježju na Zejtinliku.
Po nekoliko puta dnevno pretrči desetine stepenika do kosturnice i nazad, izglanca hodnike, počisti prašinu sa fotografija istorijskih ličnosti koje mu donose poklonici iz raznih krajeva. Često dolaze posjetioci i iz Crne Gore. Ima među brojnim darovima, crnogorsku zastavu koju mu je donijela delegacija iz Berana, portrete Petra Drugog Petrovića Njegoša, kralja Nikole, serdara Janka Vukotića...
Ne bi se čiča Đorđevom „popularnošću“ mogli baš podičiti mnogi. Rado se fotografišu turisti sa njim, pa čak i kad mu, kaže, nije po volji, ipak im izađe u susret. Punio je novinske stupce upravo zato što je tako specifičan i srdačan. Dobio je i svoju pjesmu „Maršira svu noć“, a snimljen je i dokumentarac nazvan „Poslednji čuvar“. Ne haje on mnogo za to. Odmahne rukom, nasmije mu se brk i nastavi jednakim žarom da priča o slavnim srpskim ratnicima.
– I dok pričam o ratnom vojevanju i golgotama naših heroja često zaplaču i stari i mladi, a zaiskre suze i u očima mnogih muškaraca. To su naši preci i junaci. Moramo biti na njih ponosni i nikada ih ne smijemo zaboraviti – upozoravajućim tonom priča Đorđije.
Čiča Đorđije je oženjen Grkinjom, ima kćerku i dvije unuke. Žali što nema muškog naslednika koji bi nastavio porodičnu tradiciju čuvara Srpskog groblja. No, pao mu je kaže kamen sa srca kada je dobio pomoćnika.
– Imam Peđu (Predrag Nedeljković). On mi pomaže i svojski se zalaže da održimo groblje na kojem su saborci Peđinog djeda. Nas dvojica pamtimo, čuvamo i slavimo srpsku istoriju – navodi čiča Đorđije koji je jedini čuvar od 1961. godine.
Njegov djed Savo sahranjen je na groblju na Zejtinliku, kao i otac Đuro. I Đorđije će imati privilegiju da bude sahranjen među herojima koji su život dali boreći se na liniji Solunskog fronta. Iako je već decenijama zabranjeno sahranjivanje na Srpskom grblju, posebnim dekretom odobreno je za čiča Đorđija mjesto na Zejtinliku među ratnicima sa Solunskog fronta.
Na Srpskom vojničkom groblju na Zejtinliku, koje se prostire na oko deset hiljada kvadrata sa kosturnicom na oko 700 kvadrata, sahranjeno je oko osam hiljada vojnika, dvije hiljade na groblju i oko šest hiljada u kosrturnici.
Jovan Jovanović Zmaj u pjesmi „Svetli grobovi“ zapisao je i: „nad pogdekom uvek gori sveća, il je sveća il je ime sveto, il su dela koja se ne gase, pa redove nedoglednog groblja svojim zrakom krase. Ti grobovi, stari, novi, oni sjaju svakom naraštaju“. Upravo o tome govori čiča Đorđije. I to svakoga dana poslednjih pola vijeka.
– Najčešće dolaze unuci i praunuci koji žele da obiđu grob svojih hrabrih predaka. Ali i drugi posjetioci koji žele da na taj način odaju počast našim slavnim ratnicima. Nema dana kada neko ne dođe – napominje Đorđije.
Ne postoji gotovo nijedan posjetilac srpskog groblja koji je imao tu čast da čuje kako čiča Đorđije recituje stihove Vojislava Ilića mlađeg posvećene palim solunskim borcima a da mu to ne ostane urezano u sjećanju. Sa sve dramskim pauzama, upravo tamo gdje im je mjesto, i pijetetom koji zaslužuju solunski junaci. A čiča Đorđije ispraća posjetioce djeda Savovim riječima koje mu je prenio otac Đuro: Ne zaboravi, sine, nikada bol sa kojim su naši srpski vojnici hranili čežnju za povratkom kući, robovali krvavo parče svoje zemlje da bi se u nju vratili.
Već je jednom prevario „onu stranu“
Pretprošle godine je svojski i oplakan. Zbog lažne informacije da je preminuo mediji su objavili vijest da je umro poslednji čuvar Solunskog groblja. Ubrzo se ispostavilo da je vijest netačna. A Đorđije, kako i sam kaže, još jednom je prevario „onu stranu“.
– Još mi se tamo ne ide – kaže onako uz šeretski osmijeh čiča Đorije kome bi na vitalnosti i pozitivnoj enegriji zavidjeli i nekoliko decenija mlađi ljudi.
„Tako ja mislim za mene“
Čiča Đorđije iznese i po koji politički stav. Pa, kome se svidi – svidi. Kome ne svidi, mnogo ga i ne zanima.
– Tako ja mislim za mene. Drugi me ne interesuje – kaže kratko i jasno i odmah se nadoveže na NATO bombardovanje koje ne može da prežali jer mu nikada neće biti jasno „zašto bacaju raketni bombi oni magarci“.
Stiglo„nikšićkopivo”
S obzirom da se iz Crne Gore često organizuju turističke ture do Soluna, čiča Đorđije je poželio da vitamin B namiri uz pomoć malo „nikšićkog piva”. U tome mu je pomogao i turistički vodič Milan iz agencije Travelhaus koji je početkom aprila obećanje i ispunio.
Lozovača, šljivovica i rahat lokum
U uniformi srpske vojske sa šajkačom na glavi i uz pomoć štapa čiča Đorđije dočekuje posjetioce. Ne daje samo lijepu riječ, već, kako dolikuje domaćinu, na ulazu u mauzolej dočekuje uz čašicu crnogorske lozovače (ovoga puta je imao iz svog Gornjeg Grblja) ili šljivovice. Tu je i rahat lokum da se malo zasladi, a i drina bez filtera ko hoće da zaduvani.