Tekst „Gorskog vijenca” jeste negativan, kritički, pa i uvredljiv prema islamskoj političkoj doktrini, čiji su sledbenici najsurovijim sredstvima napali srpsku Crnu Goru. Zar je Njegoš trebalo da hvali osmanske podanike i vojnike? Drugo pitanje jeste da li su stihovi „Gorskog vijenca” koje muslimani smatraju uvredljivim prosto falisfikovanje činjenica, ili su realan prikaz ponašanja muslimana, koje je Njegoš samo plastično opisao? Da bismo pokazali šta je ovdje tačno, poći ćemo redom. Uzećemo jedan propis Kurana koji govori o istini. Kuran o ovome kaže: „Onoga koji zaniječe Alaha nakon što je u njega vjerovao – osim ako je na to primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna.“ Prema islamskom učenju, kako smo rekli, najveći je grijeh napustiti islam. Muslimani vjeroodstupnici najniža su kategorija ljudi. Musliman koji napusti vjeru obavezno se osuđuje na smrt, bez prava na pomilovanje. Međutim, ako pogledamo prethodni ajet, vidimo da Kuran dozvoljava muslimanu i da formalno napusti islam ako je to potrebno da bi se zaštitio. Dakle može učiniti čak i to, ali pod uslovom da u svom srcu ostane vjernik i da je Allah toga svjestan kao sveznajući. Dakle, laganje o vjerskom statusu je muslimanu dozvoljeno ako od toga korist imaju i islam i taj vjernik koji laže. Mi se poslije ovoga objašnjenja možemo pitati šta je neistinito u Njegoševim stihovima?
Čitajući „Lažnog cara Šćepana Malog“, autor ovih redova je bio iznenađen količinom znanja o islamskom učenju i istoriji islama koju je lovćenski tajnovidac imao. Iako, bezbroj puta to ponavljamo, nema sumnje u Njegoševu genijalnost. Ostvarilo se ono što je njegov sveti stric rekao: „Ovo dijete, ako uzživi, biće odličan junak i pametan čovjek.“ Recimo, naziv Beograda koji su muslimanske Osmanlije koristile. Kada se Sava uspostavila kao granica između hrišćanske Austrije i islamskog halifata oličenog u Osmanskom carstvu, ustalio se islamski naziv za Beograd „Dar al Džihad“ – „Zemlja svetog rata“. Beograd je dakle bio granica dokle je islam stigao i iz koga su se branile granice islama, ili je služio kao placdaram za napad na hrišćane i širenje islama. Kako je islamski osmanski halifat slabio, tako je šansa za ofanzivu i širenje islamskog poretka bila sve manja, tako je Beograd sve više bio poprište bitki za odbranu islamskog poretka. To je činjenica sa kojom se autor ovih redova, čitajući naše brojne istorijske izvore, rijetko sretao, ali lovćenski tajnovidac zna za taj naziv Beograda i upotpunjava naše znanje iz istorije koje nam ne daje istorijska nauka. U „Javleniju desetom“ Šćepana Malog, kadija čita poruku sultana i halifa koji kaže sledeće: „Ja Mustafa emir, brat sunca i rođak mjeseca... gospodar... Stambola, Jedrena... Biograda doma svete vojne...“
Posebno važan detalj koji pokazuje Njegoševo poznavanje Kurana jeste govor Beglerbega iz Javlenija osmog: „Taj kaluđer pun je licemjerstva,/ Među Turke Al-Aknas ne treba,“ U napomeni jasno stoji da je Al Aknas licemjer i da je to ličnost iz Kurana. Spominjanje ovog čovjeka je posebno važan dokaz koliko je Njegoš poznavao islam. Jer za Al Aknasa ne zna masa muslimana čak i kad su čitali Kuran jer se on u Kuranu vezuje za suru 104, „Klevetnik“, u kojoj se njegovo ime ne pominje. Dakle, da bi se znalo o kome se radi, valja čitati, ne samo Kuran, nego i istoriju islama i tefsir, nauku o tumačenju Kurana. Ako se pogleda ta sura, odmah će biti jasno koliko je Njegoš morao da poznaje islam kada je citirao Al Aknasa. Njegovo ime je Njegoš mogao da sazna samo iz detaljnih studija koje su tumačile islam. Mi ne znamo gdje je nalazio te knjige, ili mu je neko to tumačio, ali vidimo da su knjige koje je čitao ili tumači koji su mu davali informacije davali tačne podatke. Na osnovu toga se vidi da je Njegoš dobro poznavao tako suptilne i malom broju ljudi poznate stvari vezane za islam.
Dakle, radi se o Muhamedovom savremeniku koji se licemjerno ponašao u odnosu na Muhameda i njegovu misiju. Osim Al Aknasa, još jedan čovjek je poslužio kao povod da se objavi ova sura Kurana. On se zvao Al Valid ibn al Mughirah. Prema tefsiru, ljudi kao ova dvojica poslužili su kao razlog da Bog objavi ovu suru. Najvažnije od svega za ovu raspravu jeste činjenica da ovi stihovi „Lažnog cara Šćepana Malog” uopšte ne bi mogli da se razumiju bez poznavanja Kurana i islamske istorije. Kako većina čitalaca Njegoša nema ova znanja, logično je da im se može poturati svakakvo tumačenje Njegoševog poznavanja islama. Otuda ćutnja njegošologa na optužbe da je Njegoš bio neznalica i da je iz najnižih mogućih pobuda širio mržnju prema islamu i muslimanima. Osim poznavanja Kurana, tekst „Lažnog cara Šćepana Malog” pokazuje i zavidno poznavanje istorije islama, kao i same poruke Kurana i okolnosti u kojima je objavljivan i propovijedan.
(Nastaviće se)
pROF. DR mIROLjUB jEVTIĆ
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.