PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Zaljubljuje se opet. Na Nikoljdan 1904. godine odlazi u rusku crkvu da pripali svijeću svojim roditeljima. Potom se vratio u stan gdje je popravljao prvi dio „Jadranskih soneta”, a uveče je izašao s dvojicom prijatelja. Koji dan ranije upoznao je gospođicu Sizijemsku. Jednog od narednih dana Sizijemska je bila prvi put kod Dučića, naravno, po podne, poslije škole – njen dragi joj je pripremio čaj, kolače, bombone. Bio je to, kako je govorio: „Praznik moje ljubavi... Ona me je ljubila u čelo; ja sam je ljubio u usta...”
Tog proljeća njihova ljubav će se rasplinuti: već krajem marta 1905. Sizijemska će mu vratiti poklone: zlatni jastuk, svilenu maramu s njegovim imenom, pisma i fotografije. On u dnevnik zapisuje surovu istinu: „...Ona me nije voljela. Ona nikog ne voli. Kao sve kokete, ima ipak nježnosti za one koji je vole...” A Sizijemska voli izvjesnog Rodenštajna. Dučić će ih vidjeti zajedno početkom aprila. Zapisaće: „Naš je susret bio beznačajan, nijem, nervozan...”
Dučićeve studije su se otegle. Donio je čvrstu odluku – da ih u ljeto 1906. godine okonča. Najkasnije do jeseni. Prijatelji oko „Srpskog književnog glasnika”, a prije svih braća Bogdan i Pavle Popović i Jovan Skerlić, preko svojih veza pronalaze mu mjesto u Ministarstvu inostranih djela. Mjesto pisara, za početak. Čeka se samo njegov dolazak. „Ljetopis” Matice srpske štampa niz Dučićevih pjesama: „Gama”, „Dubrovački karnevar”, „Dubrovačko vino”, „Nirvana”... Poslije skoro sedmogodišnjeg bavljenja na Zapadu, završava studije i vraća se u Srbiju. Te godine se i njegova lijepa Jevrejka Sizijemska udala za bogatog Ženevljanina, asistenta hemije na Univerzitetu.
U beogradskim intelektualnim krugovima ističe se radoznalošću i kulturom, naročito svojim tečnim francuskim, italijanskim, njemačkim i ruskim jezikom. „Srpski književni glasnik” mu je širom otvoren. Njegovu saradnju prihvata i dnevni list „Politika”. Postaje uvaženi saradnik. U Peterburgu mu štampaju pjesmu prevednu na ruski jezik, a naredne, 1908. godine izaći će mu stihovi u Moskvi i Peterburgu. Dučić je pisar I klase Ministarstva inostranih djela. U 34. godini preskače zvanje pisara II i III klase. Time započinje hod uz stepenice diplomatije.
Ubrajaju ga među najzapaženije pisce Beograda. Dive mu se i obožavaju ga kritičari, poput Skerlića, Bogdana Popovića, Slobodana Jovanovića, a na dobrom je glasu kod beogradskih ljepotica. Otvorena su mu vrata najviđenijih beogradskih kuća i salona. Na svetosavskoj zabavi vajar Simeon Roksandić i geograf Jovan Cvijić upoznali su Dučića sa Jovankom Jovanović, suprugom inženjera Tanasija Todorovića, majkom trogodišnjeg Dušana i jednogodišnje Nade. Ova izuzetno lijepa žena, iako je skoro dvadeset godina stariji muž nije ispuštao iz vida, nije ostala hladna na udvaranja mladog pjesnika. Naredne dvije godine buknuće strasna ljubav – velika i bolna, kako se govorilo, a sam pjesnik je o njoj ostavio dubok trag u svome pjesništvu, kao što je, na primjer, pjesma „Tajna”. Iz romanse sa gospođom Todorović Dučić će dobiti sina Jovicu, koji će završiti glumačku školu i sredinom tridesetih godina, u nastupu nervne krize, izvršiće samoubistvo pištoljem.
Postao je i član redakcije „Politke”, jer je privremeno, zbog štednje, izgubio posao u ministarstvu. Pošto se našao na ulici, njegov prijatelj iz pariskih dana Kosta Kumanudi svesrdno ga je preporučio Ribnikaru. Redakcija mu je povjerila uređivanje književne hronike. Krajem aprila 1908. piše o našim piscima i našim čitaocima. Jovan Dučić, pjesnik i patriota, oglašava se na cijeloj stranici „Politike”, u jesen 1908. godine – povodom najave Austrougarske da proglasi aneksiju Bosne i Hercegovine. On piše:
„Beograđani, dođite svi na veliki narodni miting, dođite i malo i veliko; dođite i vi očevi i vi djeco; krenite se i vi boni iz postelje; ponesite i vi majke odojčad na grudima; dođite svi, danas se traži riječ nas sviju, riječ kojom ćemo izjaviti da smo gotovi prije svi izginuti, da smo spremni prije odreći se sami sebe, svojih života i svojih imanja, svoje slobode prije no što ćemo dozvoliti dalje potčinjavanje našeg plemena; prije nego što ćemo dozvoliti da nam grabljivica susjetka i dalje čupa dio po dio mesa sa našega raskrvavljenog tijela...”
Nepregledna masa svijeta slegla se 23. septembra po podne, oko tri sata, ispred Kneževog spomenika, a narodu su se obratili viđeniji političari: Ljuba Davidović, Ljuba Jovanović i pisac Branislav Nušić. Uredništvo „Politike” istog dana otvorilo je upis dobrovoljaca. Među prvima upisali su se: Branislav Nušić, Vladislav Ribnikar i Jovan Dučić. Do večeri upisalo se preko dvije hiljade dobrovoljaca. Povodom izbijanja aneksione krize srpska vlada šalje u Rim, kao svoga agenta, Jovana Dučića. (Nastaviće se)