PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U maju 1900. iz Mostara Dučiću stiže tužna vijest – umrla je njegova majka Joka Dučić. Koliko je vijest o gubitku majke pogodila Dučića, najbolje se vidi iz pisma Milanu Saviću, početkom juna: „Ne odgovorih Vam prije, jer za ovo vrijeme valjalo je da oplakujeme jednu tešku nesreću. Prvog maja javiše mi iz Mostara da sam naprasno izgubio moju jadnu majku, koju sam beskrajno volio. Njena smrt porazila me i oborila u postelju. Pišem Vam ove retke poslije nekoliko dana groznice...”
U stalnoj je besparici. Na sve strane pokušava da dođe do novca. Piše Grguru Jakšiću, prijatelju u Parizu, potonjem istoričaru i diplomati: „Ovdje da čovjek crkne ne može zajmiti nigdje 5 franaka...” U „Zori”, u ljeto 1900. bilježi: „Onamo, prema Francuskoj, treba da pukne naš zid za kojim se u imaticiji jedemo među sobom kao rčci...” Ljetnje ferije provodi u rodnom Trebinju, kod rođaka, a zatim u Mostaru i Dubrovniku, kod prijatelja. Opčinjen je Dubrovnikom. Kod Svetog Jakova nastaju „Noćni stihovi”. Prijatelji su mu poslali korekturu knjige u Ženevu, u kojoj provodi samotne dane. Čezne za Mostarom, ali više za Parizom. Grguru Jakšiću u Parizu, 19. decembra 1900, piše: „Sve je u redu: do u sat! Preda mnom stoji pasoš u najpotpunijem redu i ja nemam ništa osim da metnem nogu u zenđiju i da vam dojašem pred Soufletom. Oko Božića austrijskog, kako vi Beograđani reknete, biću u Parizu. Dan tačan ne znam, jer još nijesam sabrao neke bilješke koje tamo ne bih mogao naći a koje mi trebaju...”
Razdragan što kreće za Pariz, javlja se Jakšiću i 28. decembra: „Mili Gigo, sjutra u 8 sati uveče polazim tamo oko podne. Javio sam se i Skerliću i obećao mu depešom sa puta javiti se kako bi znao tačno moj dolazak. Molim Vas vidite se s njim i budute mi na ruci pri dolasku u Pariz, jer mi nedostaje pameti da se ne izgubim u gužvi...”
Sa stipendijom srpske vlade ostaje u Parizu cijelo proljeće 1900. godine. Cijenjenoj administraciji lista „Brankovo kolo” u Sremskim Karlovcima poručuje da mu se novine ubuduće šalju na adresu: Jean Doutchitis, Paris 4 ter Rul les ecoles, 4 ter. Početkom januara iz Beograda stiže vijest koja će obradovati sve mlade srpske intelektualce, a naročito Dučića: Bogdan Popović, Svetislav Simić, Vojislav Veljković, Ljubomir Jovanović, Ljuba Stojanović i Slobodan Jovanović – liberali, naprednjaci i radikali, ali svi protivnici režima Obrenovića, pokreću novi časopis. Nazvali su ga „Srpski književni glasnik”. Taj časopis, urađivan po francuskim uzorima, označiće datum u novijoj istoriji srpske kulture, a Jovan Dučić postaje njegov stalni saradnik. Bogdan Popović prihvatiće ga i svojski protežirati. A Dučić, koga je boravak u „bijelom svijetu” preporodio, profrancuzio je, i već te prve godine objavio u „Glasniku”: „Zalazak sunca”, „Zašto”, „Na providnom nebu sjaju mliječni puti”, „Čežnja”...
U Mostaru prijatelji 1901. objavljuju prvu knjigu pjesama Jovana Dučića. Pored knjige „Noviji srpski pisci” Ljubomira Nedića, Domanovićevog „Kraljević Marko po drugi put među Srbima” i Matavuljeve knjige „S mora i s planine”, ova zbirka stihova je najznačajnije književno djelo koje se pojavilo na srpskom jeziku te godine. U njoj su, na 167 strana, objavljeni: „Jadranski soneti”, zatim ciklus „Pjesme Leili”, „Moja pjesma”, „Jesenje elegije”, „Venecijanske večeri”, i „Moja otadžbina”. Ovom zbirkom stihova Dučić se, kako su to utvrdili mnogobrojni kritičari i istoričari, odrekao „šegrtskih godina”, svojih mladićkih mostarskih pjesama, i od tada počinju njegove, kako je sam govorio – „majstorske godine”.
U zavičaj, na dvomjesečne ferije, dolazi krajem jula – vedar i čio. O njemu se priča i piše. Bio je pjesnik o kome se govorilo „u svom Srpstvu”. Jovan Skerlić ga kuje u zvijezde: „Dučić je najbolji mlađi liričar u našoj književnosti...” Odlazi u Novi Sad, u goste Saviću. Sprijateljiće se. I opet povratak na studije koje su se otegle. Predavanja, ispiti, rijetki prijatelji. I zima – duga i nesnosna za jednog Mediteranca.
Uoči nove 1902. godine u svojim papirima bilježi da je upoznao Bertu, djevojku u koju će se zaljubiti. O njemu piše i Matoš: „Ako Jovan Dučić nije do danas najbolji od mladih srpskih lirika, može to postati. On se razvija, raste, počeo je tek pjesnički samostalno živjeti... Gotov, razvijen, Dučić bi mogao unijeti u srpsku poeziju nov elemenat, novu, modernu ljepotu, poeziju momenata, tačnije, ljepotu, fluidnu, ljepotu među prstima, koja čisto nema boje, nema riječi, strujeći u sjenama i u šapatima...” Saradnik je i dubrovačkog glasila „Srđ”, koji uređuje Antun Fabris. Piše članke i sitne prikaze novih knjiga. Duka, kako ga najbliži prijatelji zovu, omiljen je u društvu studenata – plijeni svojom ljeporječivošću, tako da u drugi plan stavlja svoj egocentrizam. Jedan je od najrevnosnijih saradnika „Srpskog književnog glasnika”. U novembarskoj svesci objavljuje „Jadranske sonete”. Ima već osamnaest godina pjesničkog staža kada štampa pjesmu „Moja poezija”, pjesmu koja će postati čuvena.
(NASTAVIĆE SE)