-„Moja vojska stoji danas pred najžalosnijim svršetkom. S nadom i uvjerenjem da će se na jadranskom primorju snabdjeti i reorganizovati na miru uz obećanu pomoć saveznika, ja sam je preveo preko albanskih i crnogorskih planina. Ništa od obećanog što je potrebno za izdržavanje i reorganizaciju ovdje nismo našli ...” – tako je regent Aleksandar Karađorđević započeo pismo koje je decembra 1915. godine uputio ruskom caru Nikolaju Drugom Romanovu.
Srpski vojnici su očekivali da će u Skadru naići na magacine sa hranom i da će njihovoj muci, poslije pređenih skoro 500 kilometara pješke, napokon doći kraj. Ta očekivanja nisu bila nerealna, takva obećanja dobili su od saveznika na početku povlačenja. U Skadru ih je, međutim, dočekala glad. Počela je sezona kiša, bilo je veoma hladno, a nigdje skloništa i zaklona za iznemogle srpske vojnike. Umiranje u Skadru je jedna od najstrašnijih etapa albanske golgote.
Srpski vojnici umirali su na ulicama, ispred albanskih kuća, u logorima oko grada gdje su boravili. Svjedoci kažu da je kapela u koju su donošeni mrtvi srpski vojnici svakodnevno bila puna do tavanice. Dnevno je umiralo od 30 do 40 ljudi. Ostali su brojni zapisi koji ilustruju izgladnjele i iznurene vojnike kako u dronjcima sjede po ulicama Skadra i kako jedva uspijevaju da izgovore samo jednu riječ, samo da kažu „hljeb”.
Prema posleratnim zapisima sveštenočuvara srpskog vojničkog groblja u Skadru Lazara Matijevića, procjenjuje se da je u okolini Skadra umrlo oko 5.000 srpskih vojnika i civila. To su žrtve iz balkanskih ratova i stradalnici povlačenja iz 1915. i 1916. godine. Kraljevina Jugoslavija je planirala da izgradi spomen-kosturnicu u Skadru u znak sjećanja na umrle junake.
Idejno rješenje je uradio čuveni ruski arhitekta Krasnov, određena su čak i finansijska sredstva te davne 1938/1939. godine, ali je novac potrošen za spomen-mauzolej na ostrvu Vido. Tako u Skadru danas nema nikakvog znamenja koje nas podsjeća na stradanje srpskog naroda i države.
A tih dana u Skadru i okolini bilo je veoma teško. Više nije bilo nade za izbavljenje. Sve ono što su čekali, spas kojem su se nadali, sve ono što ih je vodilo naprijed dok su prolazili sniježne planine i klisure, sada je nestalo. Postojali su samo glad i umiranje.
U Skadru nije bilo hrane jer saveznici nisu mogli da transportuju teret do najsjevernije albanske luke Sveti Jovan Medovski. Problem je bio što je luka isuviše plitka, a neprijatelj isuviše blizu. Od Kotora, glavne pomorske baze Austrougarske, do luke Sveti Jovan Medovski, hidroavionima je bilo potrebno pola sata, neprijateljska podmornica stizala je za sat vremena.
Svaki transport u Medovi trajao je satima jer je obala pješčana i plitka. Veliki brod je morao da se usidri stotinama metara dalje od obale, a to je davalo dovoljno vremena neprijateljskim hidroavionima i podmornicama da dejstvuju. Svaki drugi brod koji je došao u ovu luku bio je potopljen. U brodu Brindizi, koji je potonuo u neposrednoj blizini Medove, stradalo je oko 400 crnogorskih dobrovoljaca koji su došli iz Amerike kako bi se pridružili i pomogli srpskoj vojsci.
Tih dana, sredinom decembra, duvao je tako jak vjetar da su promrzli srpski vojnici i izbjeglice luku San Đovani di Medua nazivali „Sveti Jovane, ti ne duvaj”. Danima su sjedjeli na plaži pogleda uprtog ka pučini, na horizontu su tražili brod koji bi bio njihovo spasenje. Kada su se ujutru budili, kraj zapaljenih vatri na plaži ostajali su da leže mrtvi vojnici. Sahranjivali su ih tako što su tijela polagali u more. Svojevrsna „Plava grobnica” nastajala je tih dana i u vodama medovskog zaliva.
Poslije brojnih potapanja brodova, saveznici su sredinom decembra obustavili svaki dovoz hrane u Sveti Jovan Medovski. Srpski vojnici dobijali su jedva po 200 grama proje dnevno. Za izbjeglice hrane nije ni bilo. Srpska vlada i regent bili su očajni. Svakodnevno su zasijedali u zgradi skadarske opštine i sa saveznicima pokušavali da pronađu rješenje za spas srpske vojske i naroda. Nije bilo jedinstvenog stava gdje evakuisati a potom i reorganizovati srpsku vojsku. Srpska vlada je insistirala da transporti krenu iz luke Sveti Jovan Medovski, saveznici su tvrdili da to nije bezbjedno.
Regent Aleksandar Karađorđević na kraju piše pismo ruskom caru i moli ga za pomoć. Poslije nekoliko energičnih diplomatskih inicijativa ruskog cara Nikolaja Romanova i ministra spoljnih poslova carske Rusije Sergeja Sazonova, situacija u Skadru i Medovi lagano se poboljšava.
Englezi šalju pomoć u hrani. Ubrzo zatim kreću i prve evakuacija iz Medove. U Bizertu, francusku luku na sjeveru Tunisa, brodovima je transportovano 1.400 najbolesnijih srpskih vojnika. Poslije molbe ruskog cara francuska formira specijalnu misiju na čijem čelu je general Pijaron de Mondezir. On dolazi na albansko primorje kako bi utvrdio brojčano, ali i opšte stanje srpske vojske.
Francuzi brzo donose i odluku da srpska vojska bude evakuisana na grčko ostrvo Krf. Međutim, do izbavljenja na Krfu, srpska vojska još strada. Pad Crne Gore i napredovanje Austrougara sa sjevera, ubrzalo je evakuaciju iz Skadra i Svetog Jovana Medovskog. Brodovima se nije moglo. Srpski vojnici krenuli su pješke ka novoj sigurnijoj luci, ka Draču i Valoni. Pred njima su bili blato i močvare, novih 240 kilometara pješke, novi put stradanja i umiranja.
(RTS)
Izvor
Tekst je dio dokumentarnog filma „Srbi na Krfu” koji Radio-televizija Srbije realizuje u koprodukciji sa Ministarstvom rada, zapošljavanja i socijalne politike Republike Srbije. Realizaciju filma su pomogli Ministarstvo odbrane RS i Ambasada Velike Britanije u RS.
Fotografije, koje do sada nisu objavljene u Srbiji, dobijene su od Ministarstva kulture Republike Francuske, a uz posredovanje Ambasade Republike Francuske u Srbiji.
Stručni konsultant projekta „Srbi na Krfu” je Miloš Ković, docent Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
Srpsko vojničko groblje u Skadru
Do sredine 60-ih godina prošloga vijeka postojalo je srpsko vojničko groblje u Skadru gdje su bili sahranjeni srpski vojnici umrli krajem 1915. i 1916. godine. Vojničko groblje nalazilo se u okviru skadarskog pravoslavnog groblja. Danas u Skadru više nema ni pravoslavnog ni vojničkog srpskog groblja. Groblje je poorano, na tom mjestu izgrađena je lokalna bolnica. Ostali su visoki čempresi koji kao da pričaju tragičnu priču jednog naroda i jedne vjere koje u Skadru skoro više da nema.
Gdje sa srpskom vojskom: od Tirane preko Bizerte do Krfa
Saveznici u početku nisu znali šta da rade sa srpskom vojskom. Odluka da se srpskoj vojsci na albanskoj obali pomogne, donijeta je na savezničkoj konferenciji 6. decembra 1915. godine u Šantijeu. Ali gdje tu vojsku smjestiti i kako je reorganizovati, tu nije bilo jedinstvenog rješenja. Italijani su predlagali područje oko Tirane i Elbasana, što nije bilo najbolje rješenje jer bi srpska vojska u tom rejonu bila opkoljena bugarskim i austrougarskim snagama. Francuzi su prvo mislili da je rješenje sjever Afrike, Tunis. Napokon 7. januara 1916. godine donijeta je odluka da srpska vojska bude transportovana na grčko ostrvo Krf.