PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Navešćemo najvjerovatnije razloge koji su vladiku Vasilija opredijelile da Ostrog odredi za sjedište svoje eparhije, a to je slobodarski duh Bjelopavlića i njihovo nemirenja sa neslobodom i zavjet koji su mu dali, da će ga materijalno pomagati i fizički štititi. Bjelopavlići su još krajem 16. vijeka prestali da daju harač Turcima i dizali ustanke protiv njih. Zato je Porta 1612. godine pod komandom Mehmed-paše poslala veliku vojsku na Bjelopavliće. U iznedadnom i munjevitom napadu Turci su uspjeli da popale veliki broj kuća i zarobe oko 800 Bjelopavlića, uglavnom starih, žena i djece. Međutim, to nije pokolebalo višestruko malobrojnije Bjelopavliće, već oni uspijevaju da se konsoliduju i zadaju Turcima osjetne gubitke od 300 njihovih mrtvih glava i zaplijene im konje i komoru. Porta ljuta zbog svojih gubitaka i drskošću Bjelopavlića da se suprostavi njihovoj moćnoj sili, na njih naredne 1613. godine šalje još brojniju vojsku, ovog puta pod komandom Arslan-paše i još sa sedam paša, a sve sa ciljem da satru buntovne Bjelopavliće. Turci sa neuporedivo brojnijom vojskom su napali na Bjelopavliće. Oni im se suprotstaviše u Kosovom Lugu koristeći gustu šumu, koja je obilovala tim područjem. Pored toga, smislili su i trik kako će izazvati zabunu u turskoj vojsci. Naime, Bjelopavlići su bili naložili čitavim prostorom planine Garač veliki broj ognjeva i prosuli glasove da im pomoć dolazi od Primorja. Turci su, imali namjeru da iznenade Bjelopavliće u osvit zore, pa su, primičući se Bjelopavlićima, vidjeli strašan prizor i bili uvjereni da „buntovnicima” dolazi velika pomoć. Taj prizor i doček Bjelopavlića u Kosovom Lugu, koristeći prirodne zaklone guste šume, uspjeli su da iznenade brojnije i bolje naoružane Turke i da im zadaju težak udarac, pri čemu je njihova vojska počela da se povlači u neredu. Bjelopavlići su u kontranapadu uspjeli da posijeku na desetine njihovih vojnika i otmu im konje i komoru.
Vijest o uspjesima Bjelopavlića, kao malenog srpskog plemena, protiv moćne turske imperije pročula se na daleko i izazvala divljenje. Tragom tih informacija Mletačka Republika šalje svoga izaslanika Marijana Bolicu iz Kotora, da se u to lično uvjeri i podnese im izvještaj. On je tim povodom boravio u Bjelopavlićima i uvjerio se u istinitost navedenih informacija, što je u izvještaju i potvrdio mletačkom senatu. Bolica je iznio mišljenje koji su to faktori da Bjelopavlići postižu tako zadivljujuće uspjehe, pa konstatuje da im je „glavna snaga u jednodušju, jer su za odricanje danka caru i davanje dohodaka spahijama dali vjeru drug drugu pod zakletvom, da ne izda jedan drugoga”. Ističući karakterologiju Bjelopavlića, pored ostalog, navodi da je „narod tako hrabar, odvažan i bistar i takav je poredak u borbi da čovjek mora da se divi”. I u kandijskom ratu 1645. godine Bjelopavlići su zapaženo i aktivno učestvovali protiv Turaka, a na strani Mletaka. Za velike zasluge Mlečani su njihovim glavarima Andriji Đurovu i Peju Đuroviću dodijelili platu.
Turci su znali što je za Bjelopavliće i ostale Srbe značio Ostrog kao strategijsko mjesto, a naročito kult Sv. Vasilija, pa su na sve načine gledali da oskrnave tu svetinju i ponize ih. Zabilježen je događaj, koji je opjevala i junačka narodna pjesma, koji se desio u manastiru Ostrogu početkom 18. vijeka. Naime, skadarski Turci su se dogovorili da tajno pođu za Bjelopavliće i opljačkaju manastir i oskrnave ga. Oni su pritom posjetili spuškog kapetana Seliman-agu i iznijeli mu svoje namjere i zatražili pomoć. On im je dao pomoć, znajući da će ostvarenjem tog plana poniziti i umiriti Bjelopavliće. Oni su samouvjereno ušli u ovaj pohod, tako da nijesu tražili brojnije snage. To su uradili sa namjerom da dokažu da je njih dvadeset Turaka dovoljno da ostvari svoj cilj i kako bi time što više ponizili Bjelopavliće. Oni su u Spužu ostavili konje, jer su znali da će eventualno jedino tako moći da se u tajnosti dokopaju manastira, a u suprotnom bili bi primijećeni i pobijeni. Tako su neopaženo ušli u manastir i tu našli Savu kaluđera. Zadovoljni učinjenim i u svojoj obijesti zatražili su od njega da im obezbijedi dvadeset konja, jer su se umorili idući pješke, a sa plijenom koji su namjeravali opljačkati ne bi se mogli vratiti pješke, kao i to da im donese dvadeset džeferdara, jer im je to bilo potrebno kao ratni trofej, da bi se mogli još više hvaliti kada se vrate kući. Potom su zahtijevali da im obezbijedi dvadeset toka i dvadeset oka blaga. Kada im to sve obezbijedi, kaluđer Sava je bio dužan da im dovede i dvadeset djevojaka od najboljih bratstava, od kojih i kćerku čuvenoga junaka Petra Boškovića. Kaluđer je iskoristio priliku da o tome, što Turci od njega zahtijevaju, izvijesti manastirskog đaka Isaiju i hitno ga je poslao da obavijesti Petra Boškovića u s. Slatinu, gdje je tada bratstvo Boškovića živjelo prije nego se preselilo na Orju Luku. Harambaša Petar Bošković, koji je dosta jada činio Turcima, sakupi svoju ratnu družinu i odmah pođe za Ostrog. Tu su pobili svih dvadeset turskih zulumćara, oslobodili manastir i sačuvali obraz Bjelopavlića, a Turcima dali do znanja da će i svi drugi tako proći, koji budu pokušali takve ili slične akcije.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.