Piše: Marko Kovačević
Skloni smo letu čak i sa najmanjim krilima i vrlo malo vazduha u njih punutim. Nije nas teško ubijediti da smo u bilo čemu dobri jer o sebi kao dobrom čovjek uvijek sniva. Zato je i narod izmislio onaj kamen u cipeli... Međutim, on ima efekta samo kod onih koji po tlu hodaju. Oni koji lako lebde i poleću male visine dohvaću i taj im kamen u cipeli ne znači puno. Najveću su visinu dosegli oni koji se nisu od tla odvajali. Ali to su veliki ljudi. O njima mnogo znamo i pričamo. Šta da radimo mi poletarci, malih ili nepostojećih krila i još manjih zamaha? Ima li šta nas da spasi od teških sletova i bezbjedno prizemlji u ludim poletima?
Branim se i stidim tuđih pohvala. A opet ih priželjkujem. Priželjkujem da neko prizna da je ono što radim dobro. Zašto se branim od onoga što želim? Od stiska ruke i pogleda čitaoca koji od srca kaže: Svaka čast za onaj tekst od juče.
Možda jer negdje u sebi osjećam tog šarlatana. Prepoznaćete ga i u sebi lako. To je onaj koji vam puva slabim dahom u malena krila ili ako krila nemate uporno vas ubjeđuje da ih imate. To je onaj koji se, da mu može biti, ničega ne bi stidio, koji bi gledao da svakog prevari i svakom povlađuje da bi uživao u samobitnosti i tuđoj pohvali.
U tom stisku ruke i nečijem pogledu, tim ga stidom, tom ga zahvalnošću i snishodljivošću prema tebi, dragi čitaoče, pobjeđujem i čuvam sebe, malo plašljivijeg, malo opreznijeg, ali poštenijeg i boljeg. Boljeg utoliko koliko mislim da nisam vrijedan tog stiska, te pohvale, tog pogleda. Boljeg jer ne dam da upadnem u zamku sopstvene obmane. Boljeg jer mislim, dragi čitaoče, da dobijam od tebe ono što nisam zaslužio.
Ne tonem ja ni na drugu stranu. Znam kako kritikuju prijatelji, a kako oni koji žele da te unize. I na ovoj drugoj strani bodrim sebe, opet gušeći tog šarlatana koji luta krvotokom i pokušava da me uništi. Branim se od njegova zla i njegova straha. On bi smio dosta toga što ja ne smijem jer se ničega ne bi stidio. A da ga pustim kako bi osiono nastupao. Kako bi bestidno tražio svoje. Gledao te sa visine, čitaoče, jer si ga jednom sa srca, iskreno, ljudski i bratski pohvalio a on pomislio kako mu time priznaješ da je bolji od tebe. Pa o jadu ljude sebi bliske zabavio da ga i oni tako kao ti moraju hvaliti. Napravio čitav kodeks reagovanja nakon svakog novog teksta, bivajući smrtno ljut na svakoga ko ga prekrši. Ali nećeš ti to znati ako ga iskritikuješ. Samo će ti se šarlatanski osmjehnuti, reći da mu znači kritika i da poštuje tuđe mišljenje a u sebi će te smatrati glupakom koji nije u stanju da razumije njegovu genijalnost. I to je za njega bolje nego kad mu ne kažeš ništa. Kad on ne zna jesi li ili nisi pročitao njegov tekst. Ma natjeraće te da ga pročitaš. Da daš usiljeno pozitivnu kritiku samo da ga makneš sa vrata. Njega, šarlatana. Ako si baš zadrt, pa nastaviš da držiš svoje mišljenje pitaće te šta ti se ne sviđa, kako bi ti i slično. Već u narednom tekstu usvojio bi tu kritiku da te učini zadovoljnim. Da se uhvati za šarlatana u tvom krvotoku da bi jedan drugog hvalili. A mene i tebe bi, dragi čitaoče, potpuno ugušili njih dvojica.
I ajde sad ti piši, majčin sine. Pero u ruke ili prste na tastaturu, kako god. Izbori se sa tim šarlatanom koji ti nepostojeća krila crta više tebe. Koji ti šapuće kako ti je genijalna ova ili ona rečenica. Zbog kog se na momente diviš sam sebi. Dok se od tog pijanstva ne otrijezniš. Pa se kao posle pijanstva i stidiš. Postidim se i ja tako pred tobom, dragi čitaoče, kad mi stisneš ruku i uputiš hvalu i taj me stid osvjesti. A što kaže Dostojevski: Zar svjestan čovjek može cijeniti sebe?
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.