Neće moći srpska stoka maći kralja iz Rastoka“! Ovaj grafit nepoznatog autora, mada su svi grafiti uglavnom izraz inspiracije ili frustracije nepoznatih počinilaca, osim što je danima „ukrašavao“ zid nikšićke gimnazije, stigao je i na stranice novina, a i na televiziji su javili o tome. Činjenica da se održao toliko dugo, kako na zidu tako i u javnosti, rezultat je želje direktora nikšićke gimnazije da sačeka „ljepše dane“ pa da (pre)kreči ovu „genijalnu“ i rimovanu umotvorinu koja je trebalo da bude panegirik nekadašnjem i ne baš uspješnom đaku te iste gimnazije koji je kasnije, nakon isto tako ne baš sjajnih studija, spletom okolnosti, postao otac nacije – kralj. Kralj (sa malim k, kao, uostalom, i svi „kraljevi“ takve vrste) odavno je avanzovao iz Rastoka, a bivšim komšijama je, za podsjećanje, ostavio skoro pa kraljevsku palatu, tik do iste gimnazije, kako bi zaboravne i kad on nije u njoj, a malo kad je, podsjećala na njegove korijene i inspirisala ih na grafite koji upozoravaju na njegovu besmrtnost i neprolaznost.
Kao neko ko svim svojim unutrašnjim bićem pripada toj „srpskoj stoki“ koja bi da „makne kralja (sa malim k) iz Rastoka, slobodan sam da, s tim u vezi, primijetim, pa stoga i kažem, par digresija. Nadam se, prije toga, da mi čitalac neće zamjeriti ovako visokoparni i suvoparni stil i rječnik jer, kako narod kaže, „prema svecu i tropar“.
Dakle, prvo: riječ – dvije o anonimnosti autora. Pokušavam da razumijem njegov ukorijenjeni strah koji je zasnovan na činjenici da se pisanje po zidu (i pišanje po pijesku) nekada strogo kažnjavalo. Naravno, kad navataju „autora“. Ali, ako je ikad bilo koji autor grafita, koji se, inače, u svijetu kulture i kulturnom svijetu ne smatraju žvrljotinama već dijelom takozvane urbane pop – kulture, toliko blizu da stekne najveće državno priznanje, i to u godini jubileja „vječne“ od desetak ljeta, onda je to taj gospodin. Doduše, ima ozbiljnu konkurenciju u „umjetniku“, takođe sa oboda Nikšića, koji je nedavno kralja (sa malim k) izobrazio u stijeni poviše kuće, ali slika, makar kao jaje jajetu i makar na kamenu, ništa je u usporedbi (ovo zbog stila) sa gimnazijskim i neprekrečenim grafitom. Mudrost je to, ej! Naravno, ako je riječ o pojedincu, a ne o tajnovitoj družini genijalaca koja bdi nad sjenkom kralja (s malim k). Da je kojim slučajem „onaj drugi koji je postao prvi, a nada se da će prvi postati drugi“ na slobodi, posumnjao bih na njega. Ali, kako se ovih dana na sva zvona priča kako je najumniju glavu DPS-a nasankao i preveslao obični podgorički hohštapler, prevarant i sjecikesa, nešto ni u to nijesam siguran. Kako god, pomenuti „neznani junak ovoga doba“ ima sva prava i sve šanse da se imenom i prezimenom prijavi i pojavi i da, ‘’s najmanje dva svjedoka“, zatraži ni manje ni više nego – nacionalnu penziju. I to što hitnije, dok je godina jubilarna i dok nije ponovo promijenjen zakon o PIO.
Drugo: kao jedan iz redova pomenute „stoke“ pamtim dane kad je i kralj (sa malim k) bio Srbin sa velikim S, i kad je srbovao žešće i od onih koji svoje veliko S uopšte ne moraju da dokazuju i potvrđuju. Pamtim, takođe, jer i nije tako davno bilo, kad je na toj istoj gimnaziji i zgradama oko nje pisalo, recimo, i ovo „Bombardujte i nas, nijesmo gubavi“!
Pamtim i za čitav život sam zapamtio kada su me u mojoj gimnaziji učili o jednoj paroli koja je postala simbol, o rečenici koja je postala roman, a koju je, pred uperenim fašističkim cijevima, izgovorio direktor kragujevačke gimnazije Miloje Pavlović: „Pucajte, ja i sada držim čas“! Ali, to su, izgleda, neke druge gimnazije i neki drugi i drugačiji direktori. A pamtim i kada je kralj (sa malim k) bio član najvišeg državnog tijela za odbranu i naredio da se zemlja brani, kao i to da je najveći broj Rasto(v)čana obukao uniformu i branio i kralja (sa malim k) i zemlju sa velikim D (domovinu, ako je neko i to zaboravio). Ali, pamtim kad je kralj (sa malim k) iz Rastoka domovinu (sa velikim D) „branio“ iz Berlina nakon čega je ono njegovo malo ‘’k’’ sve obilnije i sve obimnije nadomještao velikim i sve većim P. Doduše, tim velikim i sve većim ‘’P’’ mahali su „momci u plavom“, među koje su se često uguravali oni koje su koliko do juče kao besprizorne i kriminalne jurili crnogorskim sokacima. Ali, to je već neka druga priča.
Treće: kao neko koga uopšte nije sramota što pripada „stoki“, naprotiv, imam dilemu, a samim tim i pitanje za autora(re) pomenute genijalštine sa gimnazijskog zida... Ako je ovaj iz Rastoka kralj (sa malim k, doduše), ako smo mi Srbi u Crnoj Gori svi do jednog stoka, šta je onda autor (ili autori) tog vajnog grafita kad su nas, koliko do juče, rađale iste majke? Majmunu koji je sišao sa grane i uspravio se trebalo je, kažu, 20 miliona godina da bi postao čovjek. Može li se, onda, za 10 godina „vječne“ jedan rod razdvojiti na dvije vrste tako da jedni postanu „stoka“, a ovi drugi kraljevi i nacionalno plemstvo? A, da, da ne zaboravim da autora (re) grafita podsjetim na još jednog DPS genijalca, onog iz Bijelog Polja, koji reče nedavno da je bolja varijanta „kad jedan lav predvodi stotinu magaraca nego obrnuto“.. Ako je lav u stvari kralj (sa malim k) iz Rastoka, ko su onda magarci jer, očigledno, ne pripadaju „srpskoj stoki“?
Četvrto: kao jedan iz krda „srpske stoke“, i to onaj na samom repu njenom, ipak moram da kažem da su mi i ti Rastoci prilično sumnjivi glede grafita. Ako se pažljivo pročita, a mora se i može se, jer direktor nikšićke gimnazije čeka da grane pa da kreči (a lako mu se može desiti da ga ne zapadne jer mu kralj još lakše može, i hoće, završiti među zidovima, tvrđim od nikšićkih) i Rastoci u sebi sadrže stoku. Srpsku ili neku drugu, stvar je nagađanja, ali ako rog laže ne laže riječ o kojoj je riječ.
I na kraju, ne kao peto već kao kraj, s pravom koje crpim iz činjenice da srcem i dušom pripadam „srpskoj stoki“, u koju, zaključismo, ne spadaju magarad (ona su iz nekog drugog krda), posavjetovao bih i autora(re) grafita i direktora nikšićke gimnazije da po`itaju. Prvi da se kandiduje za nacionalnu penziju, a drugi da i po najvećem pljusku kreči kako mu glava zna. Jer, rekoh, a i istorija potvrdi - ni u „vječnoj“ kraljevi nijesu vječni, pa makar bili i iz Rastoka. Eto.
Piše: Emilo Labudović