Veče posvećeno violinistkinji Ljudmili Petrovoj (1937-1996), koje je u sklopu kotorske koncertne sezone održano u crkvi Sv. Duha, izazvalo je mnogo lijepih uspomena, toplih emocija, pa i suza među brojnim poštovaocima lika i djela ove bivše profesorke Muzičke škole u Kotoru. Lijepoj atmosferi je doprinio ne samo divan, brižljivo odabran program - Frederik Šopen i Johan Sebastijan Bah, nego još više to što su ga izvele pijanistkinje Irina Čukovskaja, kćerka Ljudmilina, Seda Vukašinović, njena prijateljica i sunarodnica (iz bivšeg SSSR-a, porijeklom Jermenka), te violinistkinje Dušica Kordić i Tanja Ševaljević, Ljudmiline učenice, danas profesorke. Dugi, topli aplauzi i nasmijana lica prisutnih nakon svake izvedbe rekli su više od riječi, a toplinom im je uzvratila Čukovskaja, svirajući još jedan Šopenov ples. Ona je, obrativši se publici, podsjetila da je ovdje, u ovoj sali 1989. godine imala master klas i sama pomisao na to vratila je u vrijeme kada je njena majka bila profesorka ove škole. Zahvalila je direktorki Lauri Jovanović i pijanistkinji Sedi Vukašinović, koje su organizovale koncert, te istakla da bi njena majka danas bila veoma ponosna i srećna da je mogla da čuje svoje učenice.
Ljudmila Petrova je 1989. godine došla u Kotor, gdje se zaposlila u Muzičkoj školi kao jedina profesorka violine. Dajući u potpunosti sebe, stvorila je plejadu violinista: Dušica Kordić, Tanja Ševaljević-Bogdanović, Bojana Jovanović, Ivo Brajak, koji su danas uspješni pedagozi. Profesor Nikola Gregović, doajen kotorske muzičke kulture, rekao je za prof. Ljudmilu da „ima sve osobine izvanrednog profesora: stručnost, posvećenost, pedagoški pristup i tvrdoglavost“.
- Njen lik, blagost cijelog njenog bića, njen glas i autoritet, ostali su da žive u nama do dana današnjeg. Umjela je da dočara pojave iz prirode na jedinstven, samo njoj svojstven način. Kada ne razumijemo muziku - tu su riječi, prave riječi za prava osjećanja. Iako u početku nije znala naš jezik, ipak smo se odlično razumjeli, izjavile su njene učenice i pijanistkinji Irini Čukovskoj, Ljudmilinoj kćerci, poručile da treba da bude ponosna na svoju majku.
- Iz svoje daleke zemlje donijela je mirise ruske stepe, bijelih breza i ogromnih prostora; sve to donijela je i ostavila u nama, našoj maloj zemlji i našem gradu koji je mnogo voljela i koji je tada imao, zahvaljujući njoj, bogat muzički život. Koncerti gudačkog orkestra koji je osnovala bili su uvijek posijećeni i izazivali su posebnu pažnju. Mi, đaci njene klase, sjećaćemo se njenih časova i savjeta i trudićemo se da nastavimo njenim putem, zaključile su njene učenice.
M.D.P.
Ključić za uspomene
Evocirajući uspomene na dragu profesorku, violinistkinje Kordić i Ševaljević-Bogdanović podsjetile su da je ona stanovala na spratu iznad koncertne dvorane (Crkva sv. Duha) i da ne bi silazila da im otključa i zaključa vrata, vezivala je ključ od sale za konopac i spuštala ga kroz prozor, a kad bi završile čas, učenice bi zaključale vrata, vezale ključ koji bi profesorka povukla gore. „I sada svako od nas kada pogleda u taj prozor vrati sjećanje na te prohujale školske dane“, zapisale su njene učenice u teksu koji je pročitala Laura Jovanović, direktorica Muzičke škole.