Piše: Veselin LAZAREVIĆ
O Sergeju Jesenjinu se sve zna, tako da se nećemo baviti stvarima koje su dobro poznate. Ovom prilikom iznijećemo podatke koji su nimalo, ili malo poznati široj čitalačkoj javnosti. Prije dolaska u Lenjingrad svom poznaniku Volfu Erihu poslao je telegram. „Hitno nađi dvije-tri sobe, 20. dolazim da živim u Lenjingrad. Obavijesti me telegramom”.
Cijelo okruženje koje je bilo sa Jesenjinom dobro je znalo zašto je otišao u Lenjingrad. Otišao je da se bavi stvaralaštvom, oprostio se, ali ne zauvijek, sa Moskvom. Nije uzeo mnogo stvari, jer nikada nije ni imao mnogo. Ponio je kofer sa neobjavljenim rukopisima. Sergej Jesenjin je namjeravao da živi u Lenjingradu, ali ne i da tamo umre. U sjevernoj prestonici čekalo ga je mnogo posla. Namjeravao je da izda svoju zbirku pjesama, čak je i rekao: „Više od svega želim ove `Sabrane pjesme`”. Namjeravao je da pokrene i izdavanje sopstvenog književnog časopisa.
Jesenjin je imao mnogo planova, ali samoubistvo se u njima nije nalazilo. Na njegov telegram Erlih nikada nije odgovorio, niti mu je našao bilo kakvu sobu... Venjamin Smehov, po kome je djelimično i rađen ovaj feljton, u svojoj knjizi, postavlja pitanje:
Zar ovo nije čudno ponašanje prijatelja. Zato, kada je Sergej Aleksandrovič Jesenjin stigao u Lenjingrad, našao je smještaj u, za njega, zlokobnom „Angleteru”. A možda je sve ovo i namjerno inscenirano. Zapravo, postavlja se pitanje ko je Volf Erlih? Smehov dalje piše:
Volf Erlih Josifovič bio je sovjetski pjesnik, prozni pisac i memoarista. Sa Jesenjinom se upoznao u aprilu 1924. godine u Lenjingradu. O ovom susretu je napisao: „On je bio iskusniji od nas. Razgovarali smo na ti”.
Jesenjin daje Erlihu zbirku pjesama sa posvetom: „Dragom Vovi i pjesniku Erlihu sa velikom ljubavlju”. S. Jesenjin.
Savremenici i kolege Jesenjina i Erliha govorili su jedno, a današnji istraživači insistiraju na drugo. Kažu: Vova Erlih tokom 1925. godine bio je angaživan prijateljski u Lenjingradu i bavio se izdavačkim poslovima za Sergeja Jesenjina, ali po službenoj dužnosti da nadgleda Sergeja.
Ima se u vidu služba u GPU. Državno političko upravljanje, koje je u to vrijeme stalno pratilo poslove i postupke stvaralačke inteligencije.
Sredinom dvadesetih slobodnu volju i vjeru u Boga zamijenila je represija Staljinovog režima. Jedna nepromišljena riječ privlačila bi pažnju doušnika i čekista. Hapšenja su bila učestala, zatvaranje, strijeljanje...
Do novembra 1924. godine u prostorije za ispitivanje privođeno je oko četrnaest Jesenjinovih prijatelja – umjetnika, pisaca, doktora... Sergej Jesenjin je uvijek volio pijanke i važio je za izvanrednog pripovjedača, a nakon svog puta po Evropi i Americi sa suprugom Isidorom Dankan izgledalo je kao da se promijenio. Naziv njegove nove poeme „Zemlja nitkova”, ali i tekst poeme bio je strašan za doušnike i vlastodržce.
Navodimo: „Prazna naklapanja i razgovori. Dobro, a šta smo dobili zauzvrat? Došli su isti prevaranti, isti lopovi. Zakonom revolucije sve su uzeli za plijen”.
Sovjetske vlasti ne praštaju takve izjave. Čak i prijateljske veze Jesenjina s uticajnim liderima Savjeta zemlje, Kalinovim, Kirovim, Fronzom... Niko od njih nije mogao da spriječi hapšenje pjesnika.
Jesenjina na razgovor poziva Džeržinski, koji ga je odmah pitao: „Kako živite tako nezaštićeni”? Ovo je zvučalo bukvalno: „Kako si još uvijek živ?”.
Zgrada br 29, ulica „Nekrasova”, bivša „Basejnaja”. Ovdje je došao Jesenjin 14. decembra 1925. godine čim je stigao u Lenjingrad. Dvosoban stan u centru Sankt Peterburga je pripadao Volfu Erlihu. Ovu udobnost trebalo je zaslužiti. Ali, Eriha nema kući.
Jesenjin ostavlja svoj kofer, i kaiš sa kojim će ga naći obješenog nakon četiri dana i poruku: „Vova, pošalji mi stvari u hotel, S. Jesenjin”.
Hotel „Angleter” izgrađen je početkom 19. vijeka. Zdanje je doživjelo sjaj monarhije, ali i njenu propast. Do 1917. godine u „Angleteru” se nalazio štab antiboljševičkih snaga. Drugi hotel u Petrovgradu poslije „Astorije” sačuvao je svoj imidž i za vrijeme boljševika. U njemu su odsijedali pisci, glumci, političari, ali i stranci. Na ulazu je uvijek stajala jedna osoba iz ČE-ke (kasnije KGB), koja je temeljno provjeravala buduće stanare. Kako je, onda, ovdje mogao odsjesti Jesenjin sa svojim strašnim spiskom krivičnih djela? O samom smještaju Jesenjina u „Angleteru” možemo samo nagađati. U njemu je, u to vrijeme, živio Georgi Ustinov, koji, u stvari, i smješta Sergeja Jesenjina u ovaj hotel. Georg Feofanovič Ustinov. Novinar, pisac, publicista i trockista, bio je član boljševičke partije od 1905. godine.
(Nastaviće se)