Piše: Zoran Piperović


Mogah li ja da ne branim Džavida Šabovića. I da se ne izlažem riziku da mi Suljo onako reče. I taman, neka mi je rekao.
Pisao je desnom rukom. Što znači da nije ljevak. Daleko od toga.
Da je Suljo čitao Kafkina pisma ocu, znao bi šta je cinizam u pismenoj korespondenciji. I u replikama. Ali nije. Zato se služio nedorečenim aluzijama, koje su rodile nevaspitanost. Ali praštam ja bratu Bošnjaku. Veliko je moje srpsko srce.
I neka se umjesto mog prezimena, služio slovom P. Mogao je makar da doda drugo slovo(naredno), pa bi ispalo Zoran PI (kratkosilazni akcenat na slovo „i” zbog efikasnosti i pravilnog čitanja). Nije se sjetio.
Čudi me da kao ljubitelj drage mu Crne Gore, kad smo već kod mog prezimena, ne zna za kapitalno izdanje akademika Branka Pavićevića (predsjednik CANU i DANU) i koje se zove „Crnogorska povijesnica”, a ima preko hiljadu strana. U registru tog, skoro najvažnijeg djela cjelokupne crnogorske istorije, koje tretira prezimena, pod slovom P stoje samo tri: Petrović, Plamenac i Piperović. Da se sjetio, tamo bi pročitao ime jednog od sedmorice crnogorskih vlastelina, mog direktnog pretka, ceklinskog vlastelina Vuka Piperovića.
Priznajem da to prezime nedostojno nosim. I Suljo je u pravu što ga nije napisao. Neka mi je rekao da sam oko heraldike, kao upućen, trebao da se sjetim (Suljo, vraže mali) Moldavije. Makar zbog S.Č. Morao sam. Toliko sam s njom drugovao, da sam volens-nolens, trebao to da uzmem u obzir. I ne samo heraldiku moldavsku. Već i običaje, tradiciju, narodnu kuhinju, tamošnju klimu, folklor, način branja paprika.
Bošnjak iz Tuđemila kao autohton, u odgovoru sam sebe izbrisa. Sad su mu, kako vidimo, autohtoni muslimani. Što može da izazove zabunu kod ovih drugih. Pa da po notama vrha BS-a, gdje pripada i Suljo, iznova, ne stave vrlo logičan predlog. Koji je u saglasu sa njegovim zalaganjima da multietničnost Crne Gore i prati heraldiku. Da se u grb grada Petnjice, stavi džamija, kako je i predlagano, pa glasovima DPS-a spriječeno. Što je na kursu vjerske i građanske tolerancije.
Vodi računa, Suljo, o svemu. Posebno o osjećanjima svih građana Bara. Zato je i bio prvi da Džamija u Starom Baru nosi ime po Selim-begu barskom. I on je bio autohton. I zajedno je sa autohtonim Turcima, koji su došli u mirovnu misiju iz Male Azije, vladao Barom više stoljeća. Vodeći pri tom računa o multivjerskom skladu. Nije bio okupator. Nikada mi nije bilo jasno zašto je kralj Nikola sa stotinama neprincipijalnih Crnogoraca–Crmničana i Riječana 1876. godine uzaludno ginuo u želji da ga uklone. A on im je bio dobrotvor. I zato je usred Bara zaslužio da vjerski objekat nosi njegovo ime. Ta džamija treba, iskreno, da bude ponos svih Barana.
A naziv i njeno ime, na ponos meni i Sulju.
I jedan detalj. Ne reče Suljo da krstovi stoje na crnogorskoj zastavi. Već da sjaje. Otkri ga podsvijest. Pa mu pojača verbalnu i drugu patnju. Jer mu sjaje pred očima. Muke njegove.
I još jedan detalj. I neću više. Ne reagova Suljo na moje tvrdnje da bi Erdogan uklonio polumjesec i zvijezdu i dodao mali krstić u ćošku, na Suljovu intervenciju, da u Turskoj ima hrišćana. Autohtonih. Što je i logično. Jer ih i nema. Da ih ima, tražio bi Suljo, kao što u odgovoru traži, da budu na istom mjestu.
I za kraj. Ili za početak. Zavisi od Sulja. Možemo i o švercu (sic!) i o kamati(sic!). Ali, i o javnim kućama u Briselu. Tu sam makar ekspert. Zna to Suljo.
(Autor je advokat)