Piše: Nik Gašaj


Politika od najstarijih vremena do danas nastojala je da pravo koristi kao svoje sredstvo. Mnogi autori govore da je pravo izraz političke volje, njen instrument, vrlo često sluga političke volje. Ta strana povezanosti prava i političke vlasti se zapaža u situacijama kada se pravo koristi kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva, za opravdanje gole sile, za implementaciju i legitimizaciju političkih i ideoloških programa i sistema. U ovakvom odnosu pravo se podređuje politici, nekada uz oglušenje o suštini same ideje prava i/ili gaženje i uništavanje onoga što bi pravo po njemu sopstvenoj suštini trebalo da štiti. Jedna od ličnosti u Platonovoj državi, Trazimah, kaže: “Ja tvrdim da pravično nije ništa drugo nego ono što koristi jačemu“. Čak je i Seneka napisao da je pravo u oružju tj. da je jači uvijek u pravu, i tako sve do Bizmarka koji je rekao da sila prethodi pravu, i Staljina koji je u Pitanjima lenjinizma naglašavao Lenjinovo stanovište da je „diktatura proletarijata pravno neograničena i na nasilju zasnovana vlast proletarijata“. Protiv ovakvih zloupotreba prava često su ustajali mnogi umni ljudi, smatrajući da pravo mora biti prožeto jednom višom idejom pravde, božanskog prava, prirodnog prava ili ljudskog dostojanstva, koju konkretno pravo ne smije da gazi. S tim u vezi ističemo i ono narodno iskustvo koje ukazuje, da „kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom“. Suprotstavljajući se tome, mnogi pravnici i pisci zalagali su se za veću autonomiju prava i nastojali da se u oblasti stvaranja, tumačenja i primjene prava slijedi pravna logika i uvažavanje njegove specifičnosti i društvena uloga. Govorili su o zloupotrebi prava i nastojali da sačuvaju pravo od neprimjerenog i s pojmom prava nepomirljivog arbitrarnog ponašanja političke vlasti ili podvođenja prava pod ideološka mjerila.
Pojedini politički režimi stvaraju ustave i zakone i obećavaju da će ih poštovati, a mogu ih po svojoj volji mijenjati kad hoće i koliko hoće. Naravno, nas je već iskustvo poučilo da ne vjerujemo u takva obećanja, pa i da sumnjamo u mogućnost samoograničavanja političke vlasti. To se u istoriji vrlo rijetko dešava, a logično je da onaj kome ograničenje vlasti i ovlašćenja zavisi od njegove volje, zapravo i nije ograničen, nego takva situacija više kazuje o njegovoj neograničenosti. Čim „pravo“ zavisi od nečije individualne volje, to više nije pravo. Naprotiv, umjesto vladavine zakona postoji neograničena moć jedne volje ili samovolje. S tim u vezi, Đuro Šušnjić kaže: „Danas osjećamo kako je težak prelaz od vladavine samovolje na vladavinu zakona. Vlastodršci bi prije ispustili dušu iz naših grudi nego moć iz svojih ruku. Ako jedna grupa ljudi pravi zakone po svojoj volji, onda je njihova volja zakon. Kad bi se oni pridržavali zakona koje su sami donijeli, naredili bi vlastito hapšenje“.
Postoji i druga strana prava: pravo, svojom vrijednosnom utemeljenošću, nekim autoritetom – koji je nekada dolazio iz religije, a nekada od povezivanja u svijesti ljudi prava i pravde, može svojim normativnim, regulativnim i distributivnim funkcijama, da stekne karakter tzv. pravnog standarda, i da tako objektivnog i uticajnog društvenog činioca. U tom svojstvu pravo može da utiče na strukturu, obim ovlašćenja i na ponašanje političke vlasti. Dakle, pravo je osim sredstvo politike i važan činilac ograničavanja političke vlasti i da je novovjekovni konstitucionalizam izrastao na tom pokušaju. Ali se to dešava samo u demokratskim političkim društvima, gdje je razvijena pravno-politička kultura i građanska demokratska svijest u čijim političkim sistemima se stvore ustavne, institucionalne, političke i socijalne prepreke i ograničenja, kao i garancije za građanska prava i slobode, koji, kada ih građani stvarno i uživaju, predstavljaju veliku prepreku autoritarnoj političkoj vlasti. Ono što je najvažnije za karakter uticaja prava na politiku, jeste vječna ideja i težnja da se pravo koristi kao sredstvo umjeravanja političke volje, njenog ograničavanja, civilizovanja, racionalizacije i ublažavanja grube političke dominacije. Stoga, pravo i politika imaju dvojnu korelaciju. One imaju tijesnu povezanost, ali među njima ima i dubokih protivurječnosti.
Aristotel je smatrao da nije dobro da vrhovna vlast uopšte pripada čovjeku, a ne zakonu, zato što je čovjekova duša podložna strastima. Međutim, u vezi sa zakonima je zapazio problem koji je i danas aktuelan: kako obezbijediti da zakoni budu dobri, odnosno kako osigurati da oni koji ih donose budu zaista sposobni za to.
Kad se radi o pravima u smislu pravnih sistema i zakonima unutrašnjeg prava bilo koje zemlje, onda teorija o vladavini prava i pravnoj državi ne prihvata svako „pravo“ niti svakakve izraze volje kao pravo i valjane zakone. Još je Ciceron jasno povukao granicu između kvazizakona, koje je uporedio sa zapovijestima bande razbojnika, i valjanih zakona, a u modernoj pravnoj teoriji to još jasnije i opširnije izložio i argumentima potkrijepio Gustav Radbruh u njegovoj Filozofiji prava. Radbruh je uveo i pojmove „zakonskog neprava“i „nadzakonskog prava“.
I na kraju, proglašena ustavna načela o vladavini prava, podjeli vlasti i sudskoj nezavistnosti ne znače mnogo ako se bez oklijevanja ona ne sprovode u cjelokupnom pravnom sistemu i pravnom životu. U zemljama koje su, tek na samom početku procesa stvaranja pravne države, koje nemaju demokratsku tradiciju i u kojima su pravna svijest i politička kultura na niskom stupnju, pravo je često sluškinja politike. A što je najgore u tim zemljama nema nezavisnog sudstva, odnosno sudstvo je transmisija političke volje. U tim uslovima anomije, građanin ne samo što politički ne može postati suvereni nosilac i istinski subjekt državne vlasti, već je i kao ljudsko biće stalno izložen nepravdama, proizvoljnostima, diskriminaciji i stradanjima. (Autor je politikolog)