Nositi svoju zemlju i svoj jezik, ma gdje da smo po svijetu, usud je od koga nema izbavljenja. Kao što nosimo zemlju svoga tijela, ili, riječi koje smo čuli, prije nego što smo ih razumjeli. Ali to nasleđe je aktivno u nama, ne zato što nama je po prirodi najbliže, nego što je čovjeku prirođena neka aktivnost koja nadilazi to prirodno nasleđe. Njegošev stih „Čovjek bačen pod oblačnu sveru...“, najavljuje tu neprozirnu perspektivu - to da čovjeka „ima“ i preko njegovog prirodnog nasleđa. To jest, on je dublji, i ni sa čim se iz svog nasleđa ne može sravniti, i sjediniti bez ostatka. Uvijek ostaje ta otvorenost ka nekoj vječnoj - praznini, ili punoći. Ili, adekvatnije reći, s obzirom na egzistencijalnu žeđ čovjekovu – praznini koja želi (žudi) da se napuni. Kod ljudi koji nose makar i malu žeđ duha, imaju neku rezervu, ako ne i prezir, prema suviše zemnim ambicijama i rezultatima... sve to jede zemlja, i zaborav. U savremenom svijetu, doista, „niko miran, i niko dovoljan“. Kao da se pojačava stalno taj napon ka nekoj široj i dubljoj katastrofi. Kad zemno oružje stupa u „odbranu duha“, znak je da su se približili dani propasti. U napregnutosti koja sada pulsira većim dijelom svijeta (kojeg mi percipiramo), uočavaju se oni „igrači“ koji imaju moć da „upravljaju“ katastrofom, i oni koji su „okidači“ još uvijek kontrolisane katastrofe. Naravno, ni oni koji „upravljaju“ katastrofom, nemaju moć nad njom, imaju donekle moć da je odlažu, lokalno aktiviraju, i tako snize njen strašni napon.
Geopolitičko prestrojavanje svijeta, koje se nikada ne dešava bez rata, podrazumijeva žrtve, i žrtvovane. Veći igrači sami sebi biraju uloge, a manjim igračima u „igri“ se nameću uloge. Niko ih ne pita šta bi željeli, niti ih pitaju šta mogu, a šta ne mogu. Imaju da igraju zadane uloge, bez ikakve garancije da će ih preživjeti. Užasava čovjeka to saznanje, da će mnogi (narodići, zemlje) u globalnom sudaru i preraspodjeli uticaja, biti „urvani“ (propašće) kroz male uloge. (Ono što se u političkom žargonu nazova - „potkusurivanje“ između velikih).U poslednje vrijeme mnoge male zemlje pojačano ističu svoju „suverenost“ i istovremeno se grčevito hvataju za neku svjetsku silu (što nazivaju „integracije“), koja im kao obezbjećuje tu suverenost. A zbiva se u stvari sasvim obrnuto. Pojačana „verbalana“ suverenost (za unutrašnju upotrebu), jeste kupovina ulaznice u „društvo“ gdje se više ne podrazumijeva suverenost, nego manja ili veća uloga, koju dodjeljuje gazda koji ima moć da upravlja katastrofom. Crnogorski vojnici koji u okviru NATO snaga učestvuju, recimo, u misiji u Avganistanu, svakako da tamo ne odlaze da bi pokazali primjere crnogorskog „čojstva i junaštva“, nego odlaze po zadanoj ulozi, koju im dodjeljuje globalna sila (Amerika), „upravljjući“ katastrofom. Njihova lojalnost američkoj komandi izvodi se iz lojalnosti Crne Gore američkom globalnom suverenitetu. Uzaludno podsjećanje na američko katastrofalno „upravljanje“ katastrofom za ovih 25 godina, od Jugoslavije do Bliskog istoka, zvaničnu Crnu Goru ni najmanje ne obeshrabruje.
Ali, karikaturalna crnogorska priča o „evroatlantskim integracijama“, ima svoju duboku sjenku posred Crne Gore. Te „integracije“ su potpuno dezintegrisale (noseći) narod u Crnoj Gori, podijelivši ga po pola u svemu. „Građanska Crna Gora“ je kamuflaža tog rascjepa. Ako se malo pažljivije pogleda smisao „građanske Crne Gore“ u kojoj nijedan narod, kultura i vjera nemaju dominaciju, to jeste – tiha likvidacija istorije Crne Gore. Istisnuti iz osjećanja savremenika obavezujuće znanje da je Crna Gora stvorena kao država, sabornim djelom jednog naroda, koji je kroz više vjekova, ostvarivanjem svoje nacionalne slobode, ostvario i svoju državu, jeste smišljena proizvodnja katastrofe u kolektivnom pamćenju. Ako sada, kroz građanski koncept, i u duhu poslednjeg referenduma za „samostalnost Crne Gore“ , nijedan narod nije noseći, da bi bili jednaki svi, direktno je obesmišljena istorija Crne Gore, i stvoren organizovani haos u svom nasleđu. Po tu cijenu napravljena je „suverena i evroatlantska Crna Gora“ koja je ispunila sve uslove koje od nje traži njen novi integrator (NATO i EU), i onaj poslednji koji se podrazumijevao, a koji nikad nije javno iskazan - da razori svoje istorijsko jezgro. (Ista formula, kao stvaranje albanske NATO države na srpskom Kosovu, i netraženje od Srbije da to formalo prizna. Dovoljno je da to priznaje stvarno!). Tako i Crna Gora, da bi transparentno pokazala novo „evroatlantsko ustrojstvo“, ne treba da kaže svom narodu da ga je razorila, i obesmislila njegovu istoriju i kulturu - dovoljno je da je to stvarno učinila. Oni samo priznaju rezultate. U ovom tekstu htio sam govoriti o savremenoj Turskoj i neslavnim igrama predsjednika Erdogana u kontekstu geopolitičke priče. Ali to što sam htio reći o Turskoj, pomoglo mi je da govorim o Crnoj Gori, koja se umiješala u moje opservacije po primatu jezika i zajedničkog udesa.
(Autor je književnik)
Piše: Milutin MIĆOVIĆ