PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Zna se da je u Pljevljima od 1745. godine, a vjerovatno i ranije, postojala i radila manastirska škola, koja je u 1826. prerasla u narodnu – građansku školu. Nedovoljno je poznato, da se radi o najstarijoj osnovnoj školi u Raškoj oblasti i današnjoj Crnoj Gori. Nerijetko je pisano i isticano da je manastirska škola u manastiru Stanjevićima, koju je osnovao vladika Sava (1780), najstarija škola u Crnoj Gori.
Krajem 19. i početkom 20. vijeka, u Pljevljima je postojala osnovna muška i osnovna ženska škola. U to vrijeme u većini većih pljevaljskih sela otvorena je osnovna škola: Ilijino Brdo 1860; Premćane 1892; Bobovo 1896; Otiloviće i Meljak 1898; Kosanica, Prošćenje i Boljanići 1900; Hoćevina i Ograđenica 1901; Glisnica 1902. i Kovač 1903. godine.
Pored srpskog školskog sistema, u Pljevljima su postojale i turske škole na arapskom jeziku, u kojima su učila djeca turskih činovnika i oficira i djeca Srba muhamedanske vjere. Iako su postojala dva paralelna školska sistema, i dva različita društveno-ekonomska interesa, Srbi pravoslavne vjere i Srbi muhamedanske vjere su međusobno sarađivali. Vjerska tolerancija u Pljevljima, bila je izraženija od susjednih varoši i krajeva.
Važnu ulogu na prosvjetno-kulturnom i nacionalnom planu, imao je manastir Sveta Trojice kod Pljevalja, i do rušenja (1875), manastiri Dubočica, Dovolja i Sv. Arhangel u Tari. Nakon obnove u 16 vijeku, manastir Sv. Trojice je kontinuirano radio za sve vrijeme turske okupacije. U njemu su prepisivane crkvene i druge knjige i značajni rukopisi; skupljane i brižno čuvane knjige i rukopisi iz porušenih srpskih crkava i manastira u 16. i 17. vijeku: Mileševe, Dubočice, Sv. Arhangela u Tari, Rače, Studenice, Vraćevšnice, Krušedola i drugih. Ne treba zaboraviti, da je manastir Sv. Trojice iz svoje riznice dugo vremena snabdijevao sa knjigama susjedne crkve i manastire. Na kulturno-prosvjetnoj tradiciji i ekonomskoj moći manastira Sv. Trojice i Srpske pravoslavne crkveno-školske opštine u Pljevljima, izrasle su značajne savremene ustanove srpskog naroda u Pljevljima, od značaja za širu okolinu: manastirska, kasnije narodna škola (1745); Srpsko pjevačko društvo „Bratsvo”’ (1889); „Tipar”, list za humor i satiru (1893-1895); Fond siromašnih đaka (1896); Sveštenički i učiteljski fond (1898); Srpska gimnazija (1901), u okviru koje je osnovana Djevojačko-radenička škola (1903); Fond manastira Sv. Trojice (1906-1911); Đačka družina, Pedagoška knjižnica i čitaonica (1911) i druge ustanove. Ne treba zaboraviti ni važne oblike kulturno-prosvjetnog rada, koji nijesu imali institucionalnu formu – narodne zabave i sijela, sa dugom tradicijom i važnom ulogom na nacionalnom planu, koja su bila začetnici pozorišta.
Doturanje i čitanje knjiga, kasnije novina, kalendara i drugih publikacija, u Pljevlja ima dugu tradiciju. Prve knjige su donosili trgovci: Todo Radović, Lazar Živković, Milan S. Bajić, učitelj Niko Pejatović, Vaso Jovašević-Radulović i drugi.
Na zabavama, kroz knjige i publikacije, širen je kulturno-prosvjetni rada i nacionalna misija. Stožer vjerskog, prosvjetnog i nacionalno-oslobodilačkog rada u Pljevljima i na širem prostoru, kroz vjekove bio je manastir Sv. Trojice. Početkom 20. vijeka, ovu ulogu preuzeće Srpska gimnazija u Pljevljima, kako je glasio njen zvaničan naziv od osnivanja, na srpskom i turskom jeziku.
Do otvaranja gimnazije došlo je na inicijativu uglednih i imućnih pljevaljskih građana, okupljenih u crkveno-školskoj opštini. Crkveno-školska opština u Pljevljima, potpomognuta iz Srbije i podržana iz Crne Gore, željela je školovanje svoje omladine u svom mjestu. Nakon skoro pune decenije upornih zahtjeva, turska vlast je popustila, računajući da će time onemogućiti odlazak pljevaljskih đaka na školovanje u Srbiju i Austro-Ugarsku, i time suzbiti njihov uticaj i, zaustaviti oslobodilačke tokove. Protiv otvaranja gimnazije, naročito je radila austrougarska diplomatija u Carigradu, koja je preko svog poslanika u ovom mjestu i konzula u Pljevljima, nastojala da zaustavi i ne dozvoli, bilo kakav značajniji kulturno-prosvjetni i nacionalni poduhvat srpskog naroda u njegovom državotvornom središtu. Ipak, preko Mitropolije raško-prizrenske, izdejstvovana je dozvola da se dogradi zgrada osnovne škole za srednju školu i da se dobije dozvola za njen rad. Nakon duge polemike Nićifora Perića, mitropolita u Prizrenu, i srpske vlade i njene diplomatije, oko profila buduće srednje škole u Pljevljima, prevagnulo je mišljenje da se osnuje građanska škola, koja bi bila osnova za gimnaziju, nad gledištem mitropolita da se osnuje trgovačka akademija. Prioritet je dat kulturno-prosvjetnom i nacionalno-oslobodilačkom radu, u odnosu na privrednu ulogu. Kasnije će se pokazati, da je u uslovima turske okupacije, bilo važnije ostvariti duhovno jedinstvo i kulturno-prosvjetno uzdignuće, koje je bilo preduslov za glavni cilj – oslobođenje od tuđinske vlasti i ujedinjenje srpskog naroda.
(NASTAVIĆE SE)