Autor: Zoran Šaponjić
Na današnji dan (17. februar), prije ravno osam godina, bio sam u Kosovskoj Mitrovici. Na sjevernoj strani Ibra, među grupama Srba koji su gledali vojnike KFOR-a kako sa sredine glavnog mosta mirno posmatraju svoje štićenike, šiptare, kako rafalnom paljbom sa okolnih zgrada slave tek proglašenu nezavisnost svoje tzv. države, u stvari otete srpske pokrajine. Na rafalnu paljbu i eksplozije, vojnici KFOR-a reagovali su kao da Albanci sa okolnih zgrada bacaju konfete. Cijevi njihovih mitraljeza bile su okrenute, ovamo, ka Srbima. Pedesetak kilometara južnije, u Prištini, Amerika, Engleska i NATO tog popodneva udarali su pečat na svoj dugogodišnji projekat – nezavisno Kosovo. Pečat na jednostavno otimanje velikog komada zemlje i istorije Srbiji.
Dan ranije, prijatelj iz Mitrovice, odvezao me je do srpskog groblja u južnom, albanskom dijelu grada. „Da vidiš“, rekao mi je, „šta nas Srbe čeka u šiptarskoj NATO državi“. Prošli smo pored groblja, usporili malo, vidjeli iz kola porušene spomenike, razbijene krstove, razvaljene grobnice, prekopane grobove, okrenuli se i hitno, preko mosta u Bošnjačkoj mahali, vratili u srpski dio grada. Da smo svratili na groblje, primijetili bi nas… Na srpskom groblju u južnoj Mitrovici sumnjiv je svako ko macolom ne razbija krstove i krampom ne prekopava grobove…
Od tog dana prošlo je mnogo dana. Bog sam zna koliko sam od tog dana, koliko sam od martovskog pogroma Srba, od onog dana u kom je na Kosovu pod zaštitom KFOR-a, bolje reći NATO pakta, zapaljeno stotinu i više srpskih crkava, protjerano na hiljade Srba, napisao tekstova o pobijenim Srbima na Kosovu, o zapaljenim kućama, o otetim njivama, o protjeranim, o prebijenim, o ojađenim… O teškoj nepravdi prema onima koji su ostali i koje, neko, kao štiti…
I zaista, čuva KFOR, hoću reći NATO, Srbe na Kosovu. Čuva ih da im sve kosti pucaju! Čuva ih tako da uskoro od Prištine do Peći i Đakovice neće ostati nijedan jedini. Čuva ih tako da se šiptarima podrazumijeva pravo da u bilo koje doba dana i noći nekažnjeno mogu pripucati na Srbe, da ih mogu prebiti, ubiti, da im mogu kuću zapaliti, da ih noćima mogu plašiti rafalima, oteti im njive i stoku, dok je Srbima ostavljeno pravo da se ne smiju ni braniti.
Mnogo sam zla, mnogo suza, mnogo se jada nagledao za ovo godina da bih danas vjerovao u ono u šta me ubjeđuju, da, eto, NATO štiti Srbe na Kosovu. Da ih štite, uhapsili bi i osudili makar jednog jedinog Albanca, od onih koji iz noći u noć pucaju na srpske enklave, poručujući Srbima – idite u Srbiju, ovdje za vas nema života. Da čuvaju Srbe, uhapsili bi za ovo godina i osudili onoga što je digao u vazduh autobus ‘’Niš ekspresa’’ i ubio 12 Srba koji su krenuli tek da svojim mrtvima na Kosovu upale svijeće na Zadušnice… Da čuvaju Srbe, našli bi i osudili one što su živim Srbima u „žutoj kući“ živa srca vadili i prodavali…
Šta bih danas trebalo da uradim, da zatvorim oba oka, da budem gluv i slijep pa da vjerujem u priču o multietničkom Kosovu u danu kada se u Prištini spremaju demonstracije protiv Srba koji se u Prištini mogu prebrojati na prste jedne, dvije ili tri ruke, svejedno?
Šta bih danas trebalo da radim, da budem oduševljen što je NATO vojnicima dopušten slobodan prolaz kroz Srbiju? Nagledao sam ih se na Kosovu za ovo godina, i znam, svaki put kad sam ih vidio nešto mi se vezivalo u stomaku, neka muka i bijes… Da ne krijem, krv mi na oči kad god ih ugledam. Jednostavnije rečeno, ne volim da ih vidim na svojoj zemlji i – tačka. Previše volim svaku ovu stopu.
Kad god sam ih vidio, sjetio bih se onog jutra na Torniku, kad smo dijelove tijela onih mučenika, trojice nevinih srpskih mladića, ubijenih NATO krstarećom raketom, sakupljali po borovima, stotinu metara okolo… Ja to jutro nikad ne mogu zaboraviti, niti ću im kad to jutro oprostiti, niti ću kad moći da povjerujem da oni, koji su to uradili, sad žele dobro mojim sunarodnicima na Kosovu… Da žele dobro meni.
Možda griješim? Možda! Ali, mislim da imam pravo da pitam, šta su im učinila ona trojica mladića koji su zanoćili u drvenoj baraci na Torniku, na svojoj zemlji, u svojoj šumi, na svojoj planini? I što su ih pobili na pravdi Boga? U ime kog projekta? Da li u ime multetničkog Kosova na kome će, eto, štititi Srbe? Jedne ubijati, druge štititi? I, kada su bili iskreni? Tada kad su nas ubijali, ili sada kada nas štite?
I, kako da vjerujem u dobre namjere onoga koji je moju zemlju zasuo tonama radioaktivnog uranijuma, hiljadama kasetnih bombi, onom u čijim kazamatima trunu i umiru moji sunarodnci bez prava na osnovno ljudsko dostojanstvo? Onima koji ne prestaju da ucjenjuju Srbiju, da uradi ovo ili ono, ili će biti ovo ili ono?
Ja im ne vjerujem, ja im ne mogu ni oprostiti, ni zaboraviti. A što to neki drugi čine, nisam toliko pametan da to dokučim.
www.iskra.co