Nova Kosovka djevojka, usamljenica, rođena pjesnikinja, heroj, ikona, heroina, više princ nego princeza... sve su to pohvale kojima su književnici okupljeni na Tribini „Riječ” UKCG u Duhovnom centru „Simeon Mirotočivi” izrekli na pomen pjesnikinje sa Kosova i Metohije Darinke Jevrić, koja je preminula prije devet godina.
Poezija i život srpske, kosovsko-metohijske pjesnikinje Darinke Jevrić, kao i drugih srpskih književnika sa Kosova i Metohije, dobili su olovnu težinu apokaliptičnog zamaha, kazala je Milica Kralj. Nemogućnost života pod stalnom prijetnjom i opasnošću, kakav je živjela Darinka Jevrić na Kosovu i Metohiji, posebno poslije NATO bombardovanja 1999, preoblikovali su pjesmu u samu suštinu stradanja, istakla je ona.
- Pjesnikinja Darinka Jevrić, `darovateljica reči uzorne` i `vila Ravijojla srpskog pesništva`, `sestra i večna nevesta`, kako su je od milošte i divljenja nazivala pjesnička sabraća, opjevavala je snažnom nepokolebljivom i neposustalom pjesmom sve muke kosovsko-metohijskog prostora – kazala je Kralj.
Dijelila je stradalnu sudbinu svog roda na Kosovu i Metohiji, prošavši sa njim sve krugove pakla, podsjetila je urednica Tribine „Riječ”. Sve što se dešavalo od `99. do 16. februara 2005. (kada je umrla) u Prištini, gdje je pod stalnim prijetnjama živjela i dostojanstveno se odupirala pritiscima i pogromu, istakla je ona, našlo se u zapisima Jevrićeve. Nije se klonila pjevanja o naslijeđu tla, vjere, jezika, nije se klonila da zaroni u dubinu bola, onostranu prozirnost kolektivnog trajanja, da bi, kazala je Milica Kralj, „na jedinstven način iskazala široki raspon ovovremenog tragizma namijenjenog srpskom narodu”. Zato je poezija Darinke Jevrić, počevši od prve zbirke, neraskidivo povezana sa osnovama naslijeđa našeg naroda, koje u njenom rukopisu postaje suštinsko načelo poetike, kazala je ona.
Darinka Jevrić posjedovala je enigmu, bila je poput ikone, bila je heroj za života... „Bila je živa ikona”, zaključio je Ranko Jovović prisjećajući se druženja sa „pjesničkom drugaricom”. Iako je jezik njene poezije bio težak i bremenit, malo ko je kao ona opjevao tako vjerno srpske manastire, srpsku lavru, srpsko stradanje, istakao je on. Bila je hrabra, što govori činjenica da je ostala u Prištini tokom i poslije bombaradovanja NATO. Jovović, koji se oprostio od uspomene na Darinku Jevrić pjesmom koju joj je posvetio, konstatovao je da njeni stihovi svjedoče da je pripadala krugu najvećih pjesnikinja poput Desanke Maksimović i Vesne Parun.
Todor Živaljević Velički, koji je dane mladosti proveo inspirisan pećkim književnicima među kojima je bila i Darinka Jevrić istakao je da upravo „zahvaljujući Darinki i pjesnicima koji žive na Kosovu i Metohiji ima nade za srpski narod”.
Darinka Jevrić je poput svih kosovsko-metohijskih pjesnika nosila neku tugu u sebi, od koje nije mogla da se oslobodi. Njeni stihovi su grumen kolektivne patnje, kako je primijetio Živaljević, koji je na momente bio vidno potresen, jer govoriti o ovoj pjesnikinji njega podsjeća „na bolno ukradeno kosovsko-metohijsko djetinjstvo”.
- Ako čitajući njene pjesme zanemarimo zakone estetike i poetologije, onda ćemo na polju gole egzistencije prepoznati pjesničku heroinu u njenoj borbi za goli život, ne kukajući i ne lamentirajući, kako to pjesnici obično čine – primijetio je on.
Analizirajući njenu poslednju knjigu nastalu iz njene književne zaostavštine on je zaključio da je Darinka Jevrić do samog kraja ostala vjerna sebi, poeziji i kosovsko-metohijskoj zemlji”. Iako pjesme Darinke Jevrić čekaju na temeljni sud vremena Todor Živaljević je naglasio da će njeno pjesništvo zauzeti vrlo visoko mjesto u središnjem toku srpske savremene poezije.
Veče je završeno uz stihove pjesme „Dečanska zvona” Darinke Jevrić. S.Ć.


Prećutana heroina

Podsjećanju na Darinku Jevrić pridružili su se i književnici Budimir Dubak, Veselin Rakčević i Milenko Bračić. Dubak je zaključio da je Darinka Jevrić „gotovo prećutana u savremenoj srpskoj poeziji”. Rakčević je naglasio da tragedija ove pjesnikinje ali i srpskog naroda leži u činjenici da se nje danas malo ko sjeća, a Bračić je ukazao na to da takva heroina srpskog pjesništva nije zaslužila da joj nema ni jedne knjige izložene u podgoričkim knjižarama.