Prošle sedmice Doha je bila „glavni grad” svjetskog sportskog novinarstva. Preko 300 poslenika sportske javne riječi okupilo se na 79. kongresu AIPSA. Hotel Šeraton, potpuni ugođaj, radost kolega iz preko 130 zemalja svijeta zbog ponovnog susreta i tema koje su u pet dana druženja kristalisali kroz zajedničku prizmu. Sa njima i katarski šeik Tamim bin Hamad al Thani. Događaj za svakog učesnika, pa i za stanovništvo najbogatije zemlje na svijetu. Mnogo kongresnih sesija i diskusija, važnih odluka i glamurozne svetkovine prilikom otvaranja i zatvaranja manifestacije. Kao kad rade bogati!
Kongres je otvorio Zeid Abdul Mohsen, osmogodišnji Sirijac koji je početkom septembra prošle godine izazvao pažnju svjetske javnosti. To je onaj mališan u očevom naručju kojeg je snimateljka mađarske televizije saplitanjem onemogućila da umakne policiji u izbjegličkoj golgoti koja prati sirijski narod.
Zeid i njegov otac Osama bili su gosti sportskih novinara i katarske vlade. Osvojili su srca svih, pobrali aplauze i darove. Bolja prilika za razgovor sa Mohsenovima nije se mogla napraviti. Zeid i Osama ovoga puta nisu bježali od novinara, već su strpljivo i sa zadovoljstvom razgovarali i pozirali. Malo je bilo nas nezainteresovanih za druženje.
Otac i sin sjećaju se svakog trenutka od kada ih je opasnost od rata pokrenula iz njihovog sirijskog doma. Sjećaju se maršrute, pakla, ali i dobrih stvari sa pojedinih njenih djelova.
– Ne znam gdje se nalazi vaša država. Nisam čuo za Crnu Goru ili Montenegro! Za Jugoslaviju jesam, kako da nisam. Znam da se nekadašnja Jugoslavija zove Srbija, ili makar neki njen dio. Srbija, nju sam zapamtio jer je to bio, nakon pakla preko Sredozemnog mora, Grčke i makedonskih šina, svijetla tura u našem putu ka slobodi, na putu ka Evropi. U Srbiji su nas dočekali kao najrođenije i obezbijedili nam uslove da se osjećamo kao ljudi. Vratili su nam vjeru u život i nadu da će se naše bježanje od rata srećno završiti. Jednostavno, Srbije ću se uvijek rado sjećati, a ovom prilikom moj sin Zeid i ja zahvaljujemo srpskom narodu. Njihovo dobročinstvo nikada nećemo zaboraviti – kaže Osama.
O Mađarskoj i neprijatnosti ipak nije mnogo govorio.
– Toga ne želimo da se sjećamo ni ja, ni moja porodica. Desilo se i šta sad? Šta mogu tu da promijenim. Možda, eto, i nije ispalo loše. Tada je to bilo katastrofa za mene, za ljudski rod, ali vidite, ljudi ima svugdje na svijetu. Više je onih koji hoće da pomognu nego onih sličnih vašoj koleginici iz Mađarske – kazao je Osama Mohsen.
U razgovoru je kazao da sada trenira mlađe kategorije u španskom premijerligašu Hetafe.
– Lijepo su me u Madridu prihvatili. Došli su po nas u Njemačku i ponudili mi posao i sve prinadležnosti za mene i dva sina. U Španiji se osjećam kao kod kuće u najbolje vrijeme – kaže Osama.
Dok smo razgovarali sa njim, Zeid je veselim očima ispitivao naše namjere. Kada mu dosadi „teška” priča uskočio bi u bazen hotela Šeraton, okrenuo krug-dva i opet se priključio razgovoru.
– Zeid ide u školu i na treninge u Hetafe. Dobro se snalazi, mada patimo zbog razdvojenosti porodice. Nas trojica smo u Španiji, a supruga i još dvoje djece u Turskoj. Mi smo preživjeli dvonedjeljnu golgotu dokle smo stigli na sigurno. Njima u Turskoj nije loše i ostaće tamo sve dok ne nađemo način da legalno dođu u Evropu i nastavimo zajednički život – priča Osama.
Otac i sin nakon izbjegličkog egzodusa sa srećnim krajem pokušavaju da se vrate u stvarnost. Rat je napravio haos od njihovih života, incident na mađarsko-srpskoj granici bio je vrhunac nevolja, a potom bajka. Živi Osama sa sinovima u Madridu, putuju na važne događaje i prave plan kako dalje.
– Dobro je, mada nam ovoliki publicitet pomalo i smeta. Ali, to je život i moramo ga prihvatiti. Sve sa jednim ciljem: da se moja porodica uskoro opet nađe na okupu. Živimo za taj dan. Vjerujem da će to biti uskoro – rekao je Osama Abdul Mohsen na kraju razgovora za naše novine, uz zahvalnost i veliki pozdrav svima u Srbiji što humano postupaju sa nevoljnicima.
V. Drljević