Piše: mr Vasilj Jovović
Latinski pjesnici i sveštenici hvale i uzdižu Svetog Savu, kao svetitelja i prosvetitelja. Antun Sasin naziva ga „Slavni Sava”, Jeronim Kavanjin slavi Svetog Savu ovim riječima: „Mudro čedo Sveti Sava, dika, kripost, svetost, slava; biskup grada poglavnoga, uzor vrha atonskoga, pun dostojstva i svetosti.” Fra Andrija Kačić Miošić pjeva: „Rad čudesa svetitelja Save, slovinske ga sve države slave.” U ljetopisu Brankovića se govori: „Turci vjeruju Svetom Savi i uzimaju znak krsta i pokrštavaju se”. Prema tome kult Svetog Save bio je veliki i kod naših muslimana. Zato svetiteljska ideja, ističe protojerej Mihailo Vujisić, treba da u našem narodu uopšte dobije onu moć i silu, kakvu je imala u prošlosti, pa onda da zahvati i one koji su se odrodili od ove ideje.
Petar Šerović zaključuje da amanet Svetog Save: nezavisnost od tuđina i bratska ljubav i sloga, koju je on propovjedao, a kojima se i naša Boka vjekovima odlikovala, kao i poštovanje koje je do danas cjelokupni naš narod bez razlike u vjeri vjekovima gajio prema ovom našem velikom svetitelju i najvećem sinu našeg naroda, treba da bude i ubuduće čvrst temelj slobode i jedinstva naše nacije i države.
Mjesto Vladimirovog dvora
Ilija Radulović navodi da je poslije pada Raške u vizantijske ruke Zeta ustala da sačuva samostalnost i počela da radi na oslobođenju i okupljanju srpskih zemalja na čijem čelu bi ona stajala. Vladimir je rođen oko 970. godine u Dukljanskoj oblasti, ranije Prevalitani, a kasnijoj Zeti, od oca kneza Petrislava, potomka trebinjskog kneza Tugomira. Poslije smrti kneza Petrislava došao za kneza Zete i Podgorja njegov sin Vladimir, dok je Vladimirov stric Dragomir vladao Humom i Trebinjem. Za vrijeme vladavine kneza Vladimira odnosi između Zete i Vizantije su bili dobri, Vizantija je smatrala Vladimira svojim prijateljem. Samuilo, car makedonskih Slovena, zarobio je Vladimira 998. godine i poslao ga u svoju prestonicu Prespu, gdje ga je oženio svojom kćerkom Kosarom (crkveno Teodora). Samuilo je vratio Vladimiru na upravu Zetu i dao mu još sjeverni dio dračke oblasti, dok je njegovom stricu Dragomiru vratio Trebinje i Hum. Car Jovan Vladislav, sinovac cara Samuila, pogubio je na prevaru kneza Vladimira 22. maja 1016. godine u Prespi.
Andrija Jovićević svoj rad počinje riječima da je Zeta dala prvog srpskog svetitelja Svetog Jovana Vladimira. Jovićević smatra da je Vladimirova prestonica bila u današnjoj Krajini, oblast pored Skadarskog jezera, nedaleko od Skadra i mora, a da se na jednom brijegu u selu Koštani, koje se danas zove Kraljic, nalazio Vladimirov dvor. U blizini dvora nalazio se manastir Sv. Marije (Prečiste Krajinske), gdje je bio sahranjen Vladimirov otac. Navodeći kazivanje Popa Dukljanina (sredina XII v.) Jovićević ističe da se na Vladimirovom grobu u Prespi vidjela božanska svjetlost. Tijelo mu je preneseno iz Prespe u Sv. Mariju u Krajini, gdje leži u cjelosti i pušta od sebe miro, Vladimir u ruci drži drveni krst, koji mu je poslao kao zalog Vladislav. Kraj Vladimirovog ćivota u Krajini se okuplja silan svijet na dan kada je pogubljen (22. maja).
Kasnije su se mošti Svetog Jovana Vladimira nalazile u manastiru sv. Jovana kod Elbasana, ali krst koji je car Vladislav poslao Vladimiru ostao je u manastiru Prečiste Krajinske. Karlo Topija je oko 1381. godine podigao na temeljima nekog starijeg manastira novi manastir sa crkvom, u kome je smijestio ćivot sa tijelom Svetog Jovana Vladimira, koji je u Albaniji kao Sveti Jovan (arbanaški Šin Đon), priznat za sveca od pravoslavne crkve. Stanovništvo grada Drača slavi Jovana Vladimira kao svog zaštitnika.
Vladimirov krst
postao svetinja
Jovićević ističe da se kult Svetog Jovana Vladimira sve više uzdizao i da je manastir Prečiste Krajinske postao svetinja Zete, a poslije prenosa moštiju Svetog Jovana Vladimira u Elbasan i rušenja manastira u Krajini, Vladimirov krst je postao svetinja. Na kraju Jovićević navodi da je živa uspomena na „Svetog Kralja”, kako u oblasti Rumije nazivaju Svetog Jovana Vladimira, kao i da je u Zeti kroz mnoge vjekove ostala uspomena na prvog srpskog svetitelja. Svi narodi koju su se izmijenili u ovoj oblasti naslijedili su jedni od drugih duboko poštovanje prema imenu Svetog Jovana Vladimira i svečano proslavljanje uspomene na njega.
Značaj Svetog Jovana Vladimira leži u tome što je prvi vladar poštovan kao svetac u nekoj srpskoj kneževini, uz čije se ime vezuje motiv svetosti, odnosno hrišćanskih vrlina koje krase vladara.
(KRAJ)