Piše: Budo SIMONOVIĆ
Ovo je vrijeme laži, manipulacija i obmana i ja ne želim da budem sudionik u tome – rekao mi je Svetozar Vukmanović Tempo na kraju tog mučnog i neveselog razgovora u njegovoj kući u Reževićima prije 24 godine, komentarišući tvrdnje objavljene u „Ilustrovanoj politici” o sudbini njegovog brat Luke.
– Takav smisao i karakter ima i to sadašnje potezanje sudbine mog brata Luke i ta priča da je navodno ubijen zajedno sa mitropolitom Joanikijem negdje kod Aranđelovca po završetku rata. To je obična zlonamjerna paškvila, koja ima sasvim drugi cilj od humane želje da se dokuči i sazna istina, a cijela je istina i sasvim je izvjesno: Luka je strijeljan u Sloveniji kad su krajem rata partizani, uz pomoć Engleza, zarobili četnike, među njima i mog brata, koji su pokušavali da se domognu Austrije...
U potrazi za istinom o sudbini popa Luke Vukmanovića te 1992. godine, pored Tempa, razgovarao sam i sa još nekim svjedocima koji su u cjelini potvrdili njegovu priču, posebno u onom dijelu da je on zaista ubijen u Sloveniji. U tom pogledu je ipak najubjedljivije i najvjerodostojnije kazivanje prije godinu i po dana preminulog Lukinog sina, profesora dr Čeda Vukmanovića, koje je u svojoj prije šest godina objavljenoj knjizi „Pucaj, rat je završen”, zapisao Savo Gregović.
On je najprije opisao kako su zarobljeni u šumama kod Kamnika i kako su dva dana živjeli u strahu i potpunoj neizvjesnosti šta će biti sa njima:
– Tu smo „logorovali” dva dana i malo odahnuli pošto je stigla usmena obavijest da je Josip Broz dao aboliciju za sve one koji nisu okrvavili ruke – sjećao se Čedo Vukmanović tih mučnih i sudbonosnih dana. – Ostalima, za koje se sumnja da su počinili zločine, biće obezbijeđeno pošteno suđenje...
Dva-tri dana kasnije – piše Savo Gregović – na tu teritoriju je stigla Treća proleterska divizija, kojom je, od pogibije Save Kovačevića na Sutjesci komandovao Savo Burić, odnosno Peta crnogorska proleterska, Sedma omladinska i Deveta udarna brigada:
– Začas smo opkoljeni – nastavlja profesor Vukmanović – oko nas je napravljen obruč od vojnika kroz koji ni ptica nije mogla proći. Znali smo da od susreta sa Englezima nema ništa, ljudi su se predali, bili neka vrsta zarobljenika. Nismo samo znali šta nas čeka, ali je zeblo oko srca. Počeli su da nas popisuju, svako je kazao dan, godinu i mjesto rođenja...
A onda je uslijedila prozivka – piše dalje Gregović. – Ne ona obećavana, koja bi značila i povratak svojim domovima, neke eventualne radne obaveze i slično – bio je to bratski zov smrti. U prvoj grupi čija su imena kazali, bilo je oko sedamdeset njih, mahom sveštenika cetinjske Mitropolije. Među njima se nalazio i dr Luka Vukmanović. Vezali su ih žicom i odveli. Marko Đurović, komandant Trećeg bataljona Pete crnogorske proleterske naredio je svom kuriru da u štab dovede Čeda Vukmanovića:
– Pošto sam ubrzo nakon odvođenja prozvanih čuo rafale, znao sam da mi je otac ubijen. Kad su sjutradan tražili dobrovoljce da sahrane „one”, kako su imenovali strijeljane, odmah sam se javio. Bio je to jedini način da zapamtim očev grob. Nijesu mi dozvolili – kazivao je Čedo Vukmanović.
Sjutra: NIJESAM MOGAO SPASITI BRATA
Žrtve
U nizu svakovrsnih špekulacija koje se decenijama množe oko stradanja četnika i zbjega naroda iz Crne Gore u Sloveniji u proleće 1945. godine, prednjače one oko broja žrtava. U najekstremnijim nagađanjima se, tako, spominje cifra od 120.000 onih koji su krajem 1944. godine krenuli iz Crne Gore u tu nesrećnu i bezumnu odstupnicu, te da je od toga oko 35.000 završilo na gubilištima u Sloveniji. Najnovija istraživanja, međutim, govore da je u toj koloni moglo biti najviše deset hiljada vojnika i civila, a u pomenutoj knjizi Sava Gregovića je dat imenik stradalih. Pomnim provjerama u svim krajevima Crne Gore, utvrđeno je da je, što od tifusa i drugih bolesti tokom polugodišnje golgote odstupanja, što u borbama sa partizanima i ustašama, što na stratištima u Sloveniji, stradalo 5.221 osoba!