Ako francuska policija, slučajno ili namjerno, nije valjano i na odgovarajući način obezbijedila jugoslovenskog kralja, uprkos pravovremenim upozorenjima da se priprema atentat na njega, ne bi se moglo reći da nije potom bila efikasna i da nije brzo i sa uspjehom obavila istragu.
Samo dva dana poslije atentata u kojem je ubijen i sam atentator, tačnije u noći između 10. i 11. oktobra, u jednom mjestu u blizini granice sa Švajcarskom, francuska policija je, uhapsila dvojicu sumnjivih (pokazaće se da su u pitanju Ivan Rajić i Zvonko Pospišil), a koji dan kasnije i trećeg (Mija Kralja), za koje je brzo utvrđeno da su povezani i na neki način umiješani u marseljski zločin. Potom je lako sklopljen scenario ove sulude priče, motivisane slepom nacionalističkom mržnjom i mračnim profašističkim i pronacističkim političkim interesima.
Suđenje, koje je uz do tada nezapamćene mjere obezbjeđenja (jedan izvještač je sarkastično prokomentarisao: da je ovakvo obezbjeđenje bilo 9.oktobra 1934. u Maselju, suđenja ne bi ni bilo...) počelo 17. novembra 1935. godine, proteklo je i pod svakojakim drugim pritiscima i političkim tenzijama. Na optuženičkoj klupi suda u gradu Eks-an-Provansu, posljednjoj stanici sa koje su atentatori krenuli na izvršenje paklenog zadatka, sjedjeli su Kralj, Rajić i Pospišil, a u odsustvu se sudilo ustaškim glavešinama Antu Paveliću, Eugenu - Didu Kvaterniku i Ivanu Perčeviću.
Nakon svakovrsnih peripetija i advokatskih smicalica, javni tužilac je zatražio smrtnu kaznu za sve optužene, a branioci da se oni puste na slobodu, jer, bajagi, nije dokazano njihovo učešće u atentatu. Konačno, 12. februara 1936. godine u večernjim satima, saopštena je presuda: Kralj, Pospišil i Rajić su osuđeni na doživotnu robiju, a malo potom, nakon kratkotrajnog vijećanja, Paveliću, Kvaterniku i Perčeviću je izrečena smrtna kazna u odsustvu (Pavelić i Kvaternik su, inače, već jednom prije toga i u Jugoslaviji bili u odsustvu osuđeni na smrt).
Kad se u proljeće 1957. godine, tadašnja Savezna Republika Njemačka izborila da za komandanta kopnenih jedinica NATO u Centralnoj Evropi bude postavljen njen general Hans Špajdel, u istočnonjemačkom listu „Nojes Dojčland” je mjesec dana kasnije osvanula senzacionalna priča koja je potamnila sjaj četiri generalske zvjezdice na ramenima ovog njemačkog ratnog veterana, ali i otvorila potpuno novu stranicu u priči o atentatu u Marselju i stvarnim nalogodavcima ubistva jugoslovenskog kralja.
Tada je posijana sumnja da se na komandnom mjestu jedne takve međunarodne vojne velesile našao Hitlerov, nacistički general, čovjek koji je, pored ostalog, bio i glavni operativni organizator atentata na jugoslovenskog kralja i francuskog ministra inostranih poslova u Marselju, operacije nazvane „Tevtonski mač”, a potom i tokom Drugog svjetskog rata ostavio duboke, krvave tragove od Francuske do Rusije, da bi se pred kraj rata, sami bog zna kako, presvukao u ljutog antifašistu.
B.S.
Knjiga uz „Dan”
O pjesmi Radovana Bećirovića Trebješkog o atentatu u Marselju Budo Simonović je objavio knjigu „Tuđa zemlja kalauza nema”. Knjiga se može kupiti uz „Dan” na svim prodajnim mjestima štampe.