Piše: Budo SIMONOVIĆ
Svetozar Vukmanović Tempo je krajem 1944. godine, odnosno odmah po njegovom oslobođenju, došao u Beograd i dobio zadatak da organizuje političku upravu u Armiji. Iz rodnog kraja su mu i dalje stizale šture i kontradiktorne vijesti, a umjesto dodatnih, potpunijih i pravih objašnjenja o Lukinoj djelatnosti i držanju za vrijeme okupacije, saznao je da je on krenuo sa četnicima i dijelom naroda da odstupa iz Crne Gore i da je poveo čak i najstarijeg, četrnaestogodišnjeg sina Čeda.
To je za Tempa bila definitivna potvrda da mu je brat zaista ogrezao u izdaju, jer bez krupnog razloga ne bi krenuo u odstupnicu i ostavio porodicu.
U to vrijeme je uslijedio i jedan događaj iz kojeg se jednostrano i tendenciozno, zanemarujući sve okolnosti i ono što mu je prethodilo, evo i petnaest godina nakon Tempove smrti, izvlači i plasira tvrdnja kako on nije htio da spase brata, a sad eto da je čak i otišao u Sloveniju i naredio da se i on kao i svi ostali zarobljeni sveštenici postrijeljaju po kratkom postupku. Odmah treba naglasiti da se za taj događaj zasigurno nikada ne bi ni saznalo da ga sam Tempo još sedamdesetih godina prošlog vijeka nije opisa u svojim memoarima:
„Negdje pri kraju rata – piše Tempo – naša vojska je presjekla odstupnicu znatnim okupatorskim i kvislinškim snagama koje su se povlačile preko Slovenije. Među tim snagama našli su se i četnici iz Crne Gore. Pretpostavljao sam da je tamo i Luka, ali nijesam ništa učinio da to provjerim. Međutim, vijest se brzo raširila. Još istog dana došao je u moju kancelariju brat mi od strica Milo – on se tih dana nalazio Beogradu:
– Znaš li da su četničke snage iz Crne Gore zarobljene u Sloveniji? – upitao me je bez okolišenja.
– Znam – odgovorio sam suvo.
– Znaš li da se među njima nalazi i Luka?
– Pretpostavljam – nastavio sam istim tonom.
– Hoćeš li mi dati propusnicu za Sloveniju? – pitao je Milo.
– Neću... Šta je tražio to je i našao...
Milo očigledno nije očekivao da će naići na takvu odbojnost, digao se i otišao bez riječi. A ja sam, u stvari, prikrivao unutrašnji nemir koji je nezadrživo navirao. Smatrao sam da ispoljavanje takvih osjećanja nije dozvoljeno za revolucionara...”
U pomenutom razgovoru u Reževićima, u aprilu 1992. godine, Tempo mi je, uz ovo, ispričao da je njegov brat od strica Milo, pokušavajući da ga odobrovolji i da mu propusnicu da ode Sloveniju, posebno insistirao na Čedu:
– Odbrusio sam mu da partizani ne ubijaju djecu, a potajno sam vjerovao da bez suda i suđenja neće strijeljati ni starije pošto je rat već završen, odnosno da takva kazna čeka samo one koji su okrvavili ruke, među kojima – bio sam siguran – nije moj Luka.
Nema dakle, ni pomena, da je Tempo tih dana viđao Slovenije, a kamoli da je naredio: sa sveštenicima, a time i sa njegovim bratom Lukom, po kratkom postupku!
Sjutra: NIJESU MI DALI DA SAHRANIM OCA
Krenuo zbog Joanikija
Pop Luka Vukamnović je, nema nikakve sumnje, poslije mitropolita Joanikija Lipovca, bio najuglednije ime među sveštenicima koji su 1944. godine krenuli u odstupnicu sa četnicima Pavla Đurišića. Tempo sumnja da je Luka krenuo u odstupnicu upravo zbog Joanikija, ali ne zato što je on bio vladika već zbog jednog moralnog duga koji je imao prema njemu. Joanikije ga je, izgleda, u nekoj prilici tokom rata izbavio iz gestapovske tamnice u koju je dospio poslije jedne vatrene i pretjerano patriotske besjede održane đacima.