Piše: Dragan Perišić
Mediji, i naši i u regionu, ovih dana kao poslasticu serviraju publici video-snimak iz oronulog nikšićkog Doma zdravlja na kom se vidi i čuje jedan ljekar kako u čekaonici DZ, pomalo šeretski i podosta pijan, uz nepriličnu mangupsku pošalicu, razgovara s pacijentima. Na kraju članka piše: “On (ljekar) je rekao da ga je pozvao čovjek iz Državne bezbjednosti i rekao mu da je snimak na internetu postavio zaposleni u Domu zdravlja.”
E, tu je poenta: Državnu bezbjednost ne zanima šta se to događa u, već četvrt vijeka ruiniranom DZ, što se dijelom vidi i na snimku već ko se drznuo da tu istinu nagovijesti medijima. I odmah pronalazi tog majčinog sina koji se ojunačio da to postavi na društvene mreže. Pa, usput, u maniru naše čojske, časne (i špijunske prirode!), cinkari i podmeće: to je “na internetu postavio zaposleni u Domu zdravlja”. Oprobanim potkazivačkim metodom podijeliti, zavaditi zaposlene u DZ! Divide et impera. Jer, špijuniranje je naš brend: od izbe do interneta! Nije čudno što DB - nekad Ozna, sve dozna, već je sramno kako štiti “državne interese” te pošteno i pozitivno denuncira onog koji se osokolio da objelodani krajičkom kamere mrvicu naše zbilje, naše kaljuge.
Koliko smo malo odmakli iz moralnog kala, sjetih se:
Davno, prije gotovo pola vijeka, nas nekoliko maturanata nikšićke gimnazije, članova Saveza komunista, pozvani smo na partijski (zatvoreni) sastanak u gimnaziji. Inače, po tadašnjim mjerilima u SK su mogli biti primljeni samo najbolji đaci, dobri drugovi i u svemu primjerni. Dnevni red otprilike: pisanje štampe o našoj gimnaziji.
Impresioniran autoritetom profesorā i vječitog, nezamjenjivog direktora, upijam svaku njihovu riječ. Konačno razaznajem: neki novinar se okuražio da ukalja ugled mile nam gimnazije i još milijeg direktora. (Direktora kasnije upamćenog po antologijskoj mudrosti, ravnoj Solomonu: „Svi su ljudi jednako pametni, jer je pamet nemjerljiva!?“) Naime, to „ništavilo od novinara“ je napisalo kako je u gimnaziji, nakon proslave Nove godine, mladi difovac, profesor fizičkog vaspitanja, čvrst kao stijena i jak kao zemlja, u fiskulturnoj sali, divljački prebio dva maturanta, toliko krvnički da su završili u bolnici. A naša gimnazija, naš drugi dom, nekako u to doba dičila se oreolom najbolje škole u čitavoj staroj (velikoj) Jugoslaviji.
Na sastanku krenula lavina osude: ne na pobješnjelog difovca, već na novinara. „On je taj koji zaviruje tamo i ovamo i piše.“ „Zbog dva šamara, ovakav članak!“ – direktor. „Dva šamara“, čuo sam tada i odjednom mi se srušila sva mladalačka iluzija o mojoj (najmilijoj) gimnaziji. Ideal pukao kao mjehur od sapunice. „Dva šamara“- a moja dva ispisnika toliko izubijana, „olešena“, da su jedva živi pretekli.
Sjećam se, kao da je juče bilo, moj generacijski kolega, očevidac događaja, usudio se mladalačkom smionošću da, koliko–toliko, amortizuje tu zaglušujuću lavinu harange na novinara, i suzdržanim, odmjerenim tonom i golom istinom ukaže na „drugu stranu medalje“, na razulareno i pomahnitalo ponašanje razjarenog difovca koji je, koristeći se bizonskom snagom i borilačkim vještinama, „viteški“ prebio, izgazio učenike. No direktor je autoritarno zaključio da „zbog dva šamara“ batinaš - pedagog neće biti udaljen iz nastave. Čak ni suspendovan.
Epilog: partijska komisija je odlučila da divljeg difovca kazni „drugarskom opomenom“. Otprilike onako kako sada, posle skoro pō vijeka, specijalno tužilaštvo sa još specijalnijim sudstvom drugarski kažnjava aktere milionskih pljački i krađa: „nagodbom, na obostrano zadovoljstvo“. Jer, sve će to narod platiti. Ne smijem da kažem, čak ni da pomislim: ne na obostrano, nego na šire zadovoljstvo – pun džep tužiocu, pun sudiji, pun vještacima, prepun advokatima, kriminalcima ostaje i dalje lavovski dio, a pučina sa svoje očerupane grbače nek plaća.
Ne znam ni ko je bio, ni kako je prošao dotični novinar što je objavio istinu, ali pamtim da su u to vrijeme bila dva oštra i sjajna pera iz Crne Gore, rekao bih briljantna, nadaleko poznata: dopisnici „Politike“ Boško Pušonjić i Vasko Ivanović. E, oni su ostavili neizbrisiv pečat u našoj kulturi. Trag vrline i ljepote, daleko dublji, trajniji i vredniji od blatnog traga poganstva onih koji su dijelili i branili „dva šamara“.
Negdje čuh: Kuku onom ko kod nas ide doktoru po zdravlje i sudiji po pravdu!
Da li će se moralna kaljuga - pogan ikada razbistriti u Crnoj nam Gori?