Piše: Budo SIMONOVIĆ
Još dok sam bio u Bosni i Hercegovini, ja sam se na Romaniji sreo sa popom Blažom Markovićem i prvo što sam ga pitao bilo je: šta mi je sa Lukom, na kojoj je strani? – sjećao se Svetozar Vukmanović Tempo dok mi je polovinom aprila te 1992. godine u svom domu u Reževićima neveselu sagu o svojoj porodici.
– Nije me, naravno, zanimalo Lukino političko ubjeđenje, znao sam da je on nepopravljivi antimarksista, već kako se on drži u borbi protiv okupatora. Blažo mi veli: Luka je odlično, stav mu je izvanredan, on je na stani borbe protiv okupatora... Od tada pa sve do sredine 1944. godine, ja više nijesam imao nikakvih vijesti o njemu. Tada sam stupio u vezu s Titom i zatražio odobrenje da dođem na Vis, gdje se on tada nalazio sa vodećim ljudima iz vrhovne komande Narodnooslobodilačke vojske. Tito se saglasio i ja sam se juna mjeseca 1944. godine, zahvaljujući engleskoj vojnoj misisiji, avionom prebacio iz Jablanice u Bari, a odatle na Vis...
Kako mi je tada ispričao, a to će kasnije ponoviti i u više intervjua i knjiga u kojima se doticao ove priče, posebno u već pomenutoj knjizi „Moja porodica”, Tempo će u Bariju sresti svog rođaka Jovana Vukmanovića, koji je tu u partizanskoj vojnoj misiji čekao priliku da se nekako prebaci preko Jadrana, pošto se nakon kapitulacije Italije izbavio iz koncentracionog logora:
„Prvo moje pitanje pri susretu sa njim bilo je da li nešto zna o Lukinom držanju za ove tri godine – piše Tempo u pomenutoj knjizi. – Kratko mi je odgovorio da je Luka izdajnik, da je sarađivao sa okupatorom. Ova vijest me je potpuno porazila. Bio sam ogorčen i u očajanju sam postupio tako kako nijesam smio postupiti. U normalnom stanju tako nešto ne bih učinio. Napisao sam pismo, ne Luki nego majci, u kome sam se odrekao brata. I to pišem majci koja je imala četvoro djece, od kojih su dvoje, najstariji sin i jednica ćerka tragično završili svoje mlade živote! Ostali smo još nas dvojica, od kojih jedan, ako je ova vijest tačna, može, takođe, tragično da završi...”
Izlišno je svakako, mimo ovoga, naglašavati kakav je to šok bio za čovjeka koji je život, sve svoje snage i umjeće, svo znanje, vještinu i hrabrost posvetio borbi protiv okupatora – kako je na njega djelovalo porazno saznanje da mu je brat na strani tog okupatora, da je izdajnik i nepatriota, a nikada niko u njegovoj porodici nije bio to.
Možda je u tom času još nešto moglo i da se spasi – rekao mi je tom prilikom u Reževićima Tempo – da sam ja znao stvarnu istinu, da sam znao ono što sam mnogo godina kasnije doznao i utvrdio o stvarnoj Lukinoj ulozi i ponašanju, pa da napišem pismo njemu a ne majci. Srećom, majka to pismo nikad nije dobila, jer ga je, pretpostavljam, Luka prvi pročitao i nije joj ga pokazao.
Sjutra: ZNAO SAM DA
NIJE OKRVAVIO RUKE
Preživio atentat
Zanimljivo je da je pop Luka Vukmanović 1931. godine, pukim slučajem i zahvaljujući poznatom cetinjskom hirurgu, Rusu Novikovu, preživio atentat. Dok je u mjesnoj crkvi u rodnom selu vršio službu Božju na njega je tri puta pucao jedan umno poremećeni komšija i teško ga ranio u rame i stomak, ali se on ipak oporavio (tada je imao samo 23 godine).