Iako mi je od njega, posredstvom Jova Mijača, stigla poruka da mogu da dođem, ne bez strepnje sam krenuo u Reževiće i pokucao na vrata doma Svetozara Vukmanovića. Tempo i njegova supruga Milica, rođena Sarić, takođe revolucionar i predratni komunista iz krila najnaprednije beogradske omladine, dočekali su me, međutim, prijateljski i prostosrdačno, očigledno već oguglali na slične šibe i zluradosti onih koji ne prezaju da riju i raskrvavljuju i najbolnije porodične i bratske rane.
Pošto sam i ranije dolazio u njihovu kuću, prvo što sam zapazio bilo je da na zidovima više nema sijaset slika koje su decenijama, kao veliki zaljubljenici u umjetnost i kolekcionari, prvenstveno Milica, kupovali ili dobijali na poklon od autora. Objasnili su mi da su odlučili da sve to blago poklone Cetinju, a meni su poklonili monografiju tog legata iz koje se vidi da je riječ o 220 slika i skulptura, od velikih svjetskih imena Pikasa, Šagala ili Dalija do najpoznatijih crnogorskih i jugoslovenskih slikara i vajara:
– Ostavili smo samo jedan portret moje majke – kazao je sjetno Tempo, a onda me poveo u spavaću sobu da mi pokaže sliku starice u crnogorskoj nacionalnoj nošnji, koja je stajala na zidu iznad bračnog kreveta. Nisam upamtio ime autora, vjerovatno zato što me prosto zgromila jedna iznenadna Tempova reakcija. Dok smo stajali ispred slike, čovjek koga je pratila harizma tvrdog, neustrašivog i nepokolebljivog revolucionara i borca, jednog od najpoznatijih ilegalaca i gerilaca u Drugom svjetskom ratu, ne samo na balkanskim prostorima, kadrog stati i ostati i tamo gdje mnogi nijesu smjeli, odjednom se potresao kao prut i zaridao, a niz lice su sunule krupne suze.
Učinilo mi se da sve to traje cijelu vječnost. Stajao sam zbunjen i skamenjen u nedoumici šta da kažem i kako da postupim:
– Oprosti, oprosti, i nemoj mi zamjeriti – progovorio je tiho, promuklim glasom, kad se malo pribrao – ne mogu više da izdržim sve ove zlurade i pakosne laži, a ona mrtva mi je svjedok da nijesam učinio ništa nečasno i zbog čega bih morao da se stidim – kazao je pokazujući rukom prema majčinom portretu.
Vratili smo se u dnevni boravak. Kad se malo pribrao i izdržao prekorni pogled supruge Milice zbog toga što više nema snage da se uzdrži i ne zaplače pri pomenu majke i brata Luke, prekaljeni revolucionar, očigledno rezigniran što se poslije toliko vremena mora iznova vraćati i ponavljati ono što je već toliko puta ispričao i napisao, što mora opet otvarati tu najbolniju stranicu svoga života, najprije mi je ispričao kakav je razgovor imao sa majkom uoči samog rata:
– Bilo je to početkom aprila 1941. godine, koji dan prije napada na Jugoslaviju. Po direktivi Partije da komunisti moraju stati na branik otadžbine, da bih se odazvao vojnom pozivu za mobilizaciju, krenuo sam iz Beograda u Kotor gdje sam imao vojni raspored. Svratio sam u Podgor da vidim majku. Ona me zabrinuto pita: šta će ovo biti, moj Sveto? Rat, majko, revolucija. A šta će mi biti s Lukom ako pobijedi ta tvoja revolucija, pita dalje ona, jer je znala da je Luka antimarksista. Zna se, majko! – kažem joj bez uvijanja, a ona nastavlja kao da odavno sluti i zna taj odgovor: a šta će biti s tobom, moj sinko, ako vam ta revolucije ne uspije? Zna se, majko! – ponavljam ja. Majci kuku i ovako i onako! – prokomentarisala je tiho, a ja sam izletio iz kuće da joj ne vidim suze, ali da ni ona ne vidi moje – kazao je Tempo i ponovo mu je glas zadrhtao i oči se ovlažile.
Piše: Budo SIMONOVIĆ
Sjutra: Tri smrti
za dvije godine!