Iako pjesma Radovana Bećirovića - Trebješkog o pogibiji kralja Aleksandra Karađorđevića od tada, odnosno od prije Drugog svjetskog rata, sve do skoro nikada više nije štampana, iako je bezmalo pola vijeka bila pod svojevrsnom zabranom, bez obzira na činjenicu da se radi o cijelom malom epu od ravno 856 stihova, ljudi su je pamtili i, uprkos neizrečenim zabranama i potencijalnim opasnostima od uvijek budnih čistunaca i zakletih čuvara reda i poretka, prenosili i čuvali od zaborava.
Kad sam 1983. godine prvi put sreo i upoznao Radovana Bećirovića – Trebješkog u njegovom domu u nikšićkom naselju Čađalica, pitao sam ga za pjesmu o pogibiji kralja Aleksandra, odnosno za njeno prvo izdanje, objavljenu početkom 1935. godine, ali je on bez dvoumice kazao da je nema i onako očinski mi posavjetovao da zaboravim i da se manem traganja za tom knjigom kako zbog toga ne bih imao kakvu nepriliku.
Nijesam ga, naravno, poslušao, ali su svi moji napori da dođem do tog prvog izdanja ostali uzaludni sve do 2005. godine, kada sam, zahvaljujući doktoru Vasiliju – Vaju Deliću, velikoom prijatelju i kumu, čovjeku od izuzetnog povjerenja hadži Radovana Bećirovića – Trebješkog i njegove porodice, „hodajućoj antologija” ne samo Bećirovićevih stihova, ponovo došao u kuću Bećirovića, kod Radovanovih unuka Ljubomira i Milovana. Čim sam im objasnio da tragam za tim prvim, originalnim izdanjem pjesme iz 1935. godine, oni su se samo pogledali i očima se za tili čas dogovorili, pa se tako već sljedećeg trenutka na stolu ispred mene našla zaista neobična i nesvakidašnja knjižica, džepnog formata.
Knjiga je bila ukoričena u neštavljenu jareću kožu, umjesto potkorica – parče nekih starih novina, pa sve prošiveno i povezano grubim koncem. Unutra, među „koricama”, pored fotografije kralja Alerksandra i autora, na 27 strana ravno 856 stihova spjeva o pogibiji „viteškog kralja Aleksandra I ujedinitelja” i 16 stihova posvete, osmeračka tugovanka koju je pjesnik posvetio svom izgubljenom sinu jedincu Trajku i trima kćerkicama koje je, kao i njega odnijela bolest u najranijoj mladosti.
Tek kad sam konačno došao do originalnog primjerka Bećirovićevog spjeva o pogibiji kralja Aleksandra postalo mi jasno koliko je pamćenje nesigurno. Pokazalo se da je i ova pjesma doživjela ne baš zanemarljive i nevažne prepravke i dorade, odnosno sudbinu narodnih predanja uopšte – da je i ona na tom sedamdesetogodišnjem putu „s koljena na koljeno” dopjevavana i prepjevavana, odnosno da su sve te verzije sačuvane u usmenom predanju, ipak, kako bi rekao hromi tršićki genije, „to isto samo malo drukčije...”
A koliko god se činilo prirodnim da pjesme koje ovako dugo žive, traju i pamte se, doživljavaju i određene promjene, Matija Bećković podsjeća i upozorava na obavezu njihovog čuvanja i poštovanja izvornog teksta njihovog tvorca:
- I daktilografe i korektore koji su ih prekucavali i štampane ispravljali, mogao je naći samo među svojim dobrotvorima i obožavaocima – kaže Matija Bećković, govoreći o mukama Radovana Bećirovića, „pionira poslijeratnog privatnog izdavaštva” - ali sam siguran da je i njih hvatao za ruke da nešto ne oštete ispravljajući ono do čega je više držao nego do pismenosti i pravopisa...”
B.S.
Od sjutra uz „Dan”
Ovaj napis predstavlja kratak izvod iz knjige Buda Simonovića pod naslovom „TUĐA ZEMLjA KALAUZA NEMA”, koju od utorka, 9. februara, možete uz „Dan” kupiti na svim prodajnim mjestima štampe.