„Politika je postala toliko skupa da je potrebno mnogo para i da se na izborima izgubi”, riječi su jednog insajdera američke scene koja je ovih dana zaokupljena kako borbom pretendenata za novog stanara Bijele kuće, tako i stalno dežurnom izbornom temom: koliko je njihova demokratija - korumpirana.
To je uvjerljivo pokazala prošlonedjeljna debata između dva preostala kandidata za predsjedničku nominaciju Demokratske partije, koja se smatra ”lijevom” opcijom američke politike. Hilari Klinton i Berni Sanders su, u debati ”jedan na jedan”, naime i formalno potvrdili ono što je odavno već očigledno: da je ulaznica za političku arenu ove godine veća nego u svim prethodnim izbornim ciklusima.
Klintonova, koja je favorit izborne trke postala i prije nego što je trka počela, dobila je prije neki dan podršku uredništva ”Njujork tajmsa” kao jedan od ”najkvalifikovanijih predsjedničkih kandidata u novijoj istoriji”. Njen oreol velikog favorita je međutim nešto izblijedio posle prvog izjašnjavanja partijske baze prošlog ponedjeljka u državi Ajova, a trka sa Sandersom je još neizvjesnija uoči glasanja u utorak u Nju Hempširu.
Bivša prva dama, bivša senatorka i četiri godine Obamina šefica diplomatije i dalje je veliki favorit, ali u očiglednoj defanzivi pred izazovom samozvanog ”socijaliste” Sandersa koji, kao i Obama prije osam godina, biračima poručuju da je vrijeme ne za kozmetičke popravke sistema, nego za njegov kompletan remont. Ne libi se pritom da za to upotrijebi i riječ ”revolucija”.
Klintonova, nesumnjiva miljenica establišmenta partije – njenu kandidaturu u ovom momentu podržava 12 guvernera, 39 senatora i 151 kongresmen iz Predstavničkog doma – ima, naime, veliki problem: kako da prosječnog birača uvjeri da je na njegovoj strani, dok istovremeno uzima velike pare od u javnosti najomraženijeg segmenta američke ekonomije: bankara i menadžera spekulativnih fondova iz centra finansijske industrije, Volstrita.
Odande je dosad direktno za njenu kampanju priloženo 21,4 miliona dolara, a indirektno, preko specijalnih ”političkih akcionih komiteta” koji je podržavaju, mnogo više. Sve u svemu, za svoju kandidaturu Klintonova je dosad sakupila oko 158 miliona, prema 75 miliona koliko je donirano kampanji Sandersa.
Kao jedna od najpoznatijih političkih porodica Amerike, bračni par Bil i Hilari Klinton pripada i klubu jedan odsto najbogatijih Amerikanaca. Kad su se, posle osam godina boravka, iselili iz Bijele kuće, tvrdili su da su ”švorc”, da bi u godinama koje su uslijedile zgrnuli oko 250 miliona dolara. I to teškim radom: držeći govore pred odabranom domaćom i stranom publikom.
Samo od jedne bankarske kuće, ”Goldman saksa”, Hilari Klinton je za tri govora inkasirala 675.000 dolara. Kad joj jedan novinar nedavno postavio pitanje nije li to previše, ona je jednostavno odgovorila da su joj ”toliko ponudili”.
Teoretsko pitanje da li bi prihvatila ”25 dolara i sendvič” ostalo je bez odgovora, ali je utisak da je riječ o teškom političkom podmićivanju ostao. Ono što je vodeća kuća Volstrita ”ponudila” u stvari je standardna tarifa Klintonovih, a tolike pare sigurno se ne daju da bi bankari iz njihovih usta čuli nešto što nisu znali. Te pare su u stvari svojevrsna polisa osiguranja da će, useli li se ponovo u Bijelu kuću, Klintonova biti ”kooperativna”.
Korist od ovog odnosa koji se njeguje već mnogo godina obostrana je. Valja se, naime, podsjetiti da je pohlepa Volstrita 2008. izazvala veliku svjetsku krizu od koje se mnogi djelovi svijeta još nisu oporavili – a da zbog toga niko nije otišao u zatvor. Štaviše, posrnulim velikim bankama u pomoć je pritekla država, jer su bile ”suviše velike da bi pale”.
Sanders je zato zaigrao na kartu nezadovoljstva velikog broja birača ne toliko trenutnim stanjem – američka ekonomija je u ovom momentu najsolidnija u društvu razvijenih zemalja, nezaposlenost je na praktičnom minimumu od 4,9 odsto – koliko sistemom, koji gotovo sav profit razvoja sliva na račune pomenutih jedan odsto menadžerske, finansijske, a u slučaju porodice Klinton, i političke elite.
Istraživanja pokazuju da tri četvrtine Amerikanaca smatra da je njihova vlada korumpirana, njih 85 odsto je uvjereno da novac ima preveliki uticaj na politički sistem. Obama je 2008. uzletio na obećanjima da će promijeniti sistem, ali je rezultat bio da je sistem promijenio njega.
Amerikanci su nesumnjivo gnjevni zbog toga što taj sistem kontrolišu insajderi kojima moć donosi pare – ili pare moć. Otuda popularnost izazivača tom sistemu kao što je Sanders i neizvjesnost oko ”neizbježnog kandidata” kao što je Klintonova. Iznenađenja su zato moguća, ali nisu baš izvjesna.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)
Piše: Milan Mišić