S vremena na vrijeme, a naročito uoči izborne utakmice, čujemo i čitamo o neophodnoj potrebi svakojake homogenizacije. U principu homogenizacija je dobra. Bez sloge i jedinstva se teže stiže do bilo kakvog „zacrtanog“ cilja. Pod homogenizacijom se najčešće „propagira“ – nacionalna homogenizacija. U „smutnim vremenima“ – kakvim je bio bremenit prošli vijek, neke nacije su zaista bile egzistencijalno ugrožene. Iz gologa straha i danas su te iste nacije ugrožene. Glavna prijetnja im je – nemaština. Ona je vidljiva golim okom. Sve veći broj nezaposlenih, sve veći broj oboljelih – bez mogućnosti da nabave potrebne ljekove, itd., itd. Ima tih nevolja previše.
Sve su to pokazatelji da se društvo sve više i brže raslojava; dijeli se na bogate kojih je malo, i na siromašne – gladne, kojih je sve više. Neki podaci ukazuju da 16 odsto stanovništva gladuje, da je nezaposlenih u Crnoj Gori preko 40.000, da su primanja penzionera u 70 odsto slučajeva manje od 200 eura, a da je potrošačka korpa odavno premašila sumu od 800 eura.
U takvim uslovima teško je ostvariti bilo kakvu homogenizaciju. Poziv za nacionalnu homogenizaciju liči na profanisanu propagandističku frazu – koja se čuje samo uoči izborne utakmice; ni tada nema prođu. Ne prolazi ni pozivi na stranačku homogenizaciju – iz istih razloga. Društvo je podijeljeno na bogate i siromašne. Jedni „guče“ za, eventualne „zle dane“ i tako preživljavaju. Drugi prebiskaju kontejnere – da bi preživjeli. Nema logike za njihovu homogenizaciju, makar bili u istoj stranci; nisu ravnopravni ni u stranci čiju su članovi. To je, valjda, svima jasno, pa i vladajućoj stranci i njihovim čelnicima.
Zato su jedni za promjene, a drugi nijesu. Jer jedni imaju, a drugi nemaju. Jedni hoće makar da više ne gladuju, a drugi da nastave po starom: da troše nezarađeni novac. Posledica tih i takvih podjela je povećan broj nezaposlenih. Odatle potiču i sve druge nevolje. Crna hronika, na primjer.
Priče o homogenizaciji nacije ili vladajuće stranke su prevaziđene i lažne. Pa i vjerska homogenizacija – ne pije vodu. Nisu svi vjernici – isti. Ideološka homogenizacija je, konačno, propala svuda na planeti. Čak i u SAD. „Pročitane“ su i priče o „našim“ dobrim momcima i „njihovim“ zloćama. Da bi se računalo na realan uspjeh – mora se mijenjati i stara – kompromitujuća retorika. Narod kaže vrijeme je najbolje rešenje. Vrijeme je zaista za korjenite promjene!
Štošta zahtijeva promjene. I kod prijatelja se mora, ispoljiti pozor. Najteže se mijenja prijateljstvo. Za to je potrebno vrijeme, koje se mjeri vjekovima. Otuda i riječ – skorojevići. Prisjećam se upozorenja Vuka Karadžića: ‘’U starog dušmanina, ne traži novog prijatelja’’. To je mudrost iz glave čitavog naroda. Zapad je svoje današnje bogatstvo izgradio na vjekovima iskorišćavanog – ostalog siromašnog svijeta. Opet jedna asocijacija: kao jedinstvena i prosperitetna zemlja, svojevremeno smo se zalagali za restituciju makar kulturno – istorijskih vrijednosti. Nismo uspjeli, jer bi u tom slučaju Pariz, London, Njujork, Brisel – bili manje atraktivni za milionske turiste. Mnoga kulturna dobra Istoka – ljepotom krase pomenute metropole i, uopšte, kulturu Zapada.
Piše: akademik Zoran Lakić
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.