Stravstveni stočar iz gusinjskog mjesta Grnčar Sava Bojović ni u 70. godini ne posustaje. Sa svojim stadom od pedesetak ovaca žuvu na relaciji selo-planina. Ova zima je za stočara, kaže Bojović, kao rijetko koja. Kotar, štala i voda su mu odmah pored kuće, tako da se obezbijedio za svaku priliku.
Misli su mu već usredsređene na planinu i jedva čeka da dođe ljeto. Bojović ističe da svako godišnje doba ima svoje čari ali da je ljeto najljepše. Tada, na planini, na prostoru koji po njemu stočaru sve nudi i gdje život „poprima neku posebnu ispunjenost”, ima svega, tvrdi on. Dobra je ispaša, lako je čuvati stado, živi se zdravim životom, pa, i pored određenih poteškoća, sve je onako kako čobanin samo poželjeti može.
- U našem kraju zima dugo traje. Nikad se nezna, ni do maja, jda li je sa njom gotovo. Ali, čovjek se navikne i prihvati, pa sve ide svojim tokom. Već sad razmišljam o planini, jer ona je moj život. S planinom sam se srodio i ona će biti moja želja pusta kad ne budem mogao više do nje stići. Ovdje je mnogo lakše, položim, napojim i sjedim kući, ali se osjećam skučeno, nedostaje mi prostor i visina. Fali mi planinski vazduh, nebo, široko polje Lipovice, let orla koji para nebo, litice i zavijanje vuka u tokom noćnih sati. To je nešto što samo čobanin može da upozna i osjeti i nešto što, čini mi se, čovjeku produžava život. Poseban doživljaj je za Petrovdan i Ilindan, kad na katune dolaze gosti. Tog dana na planini je posebno veselo. Zakolje se po koje jagnje da se dočekaju gosti, a tu su i planinski sir, varenika skorup, jardum. Mladi se vesele, stariji pričaju, obiđe se pašnjak, i tako sve do večeri. Svi veseli i zadovoljni. Ali, nije dobro je što ima sve manje pastira i katuna, a planina je sve pustija. Od nekada dvadesetak stanova na Lipovici sad su svega dva - priča naš domaćin.
Najnaporniji mjesec u selu mu je februar, i dio marta, kada se ovce jagnje. Tada mu, kaže, nedosataje vremena, da bi kontrolisao stado. U to vrijeme česte su neprospavane noći. Jer, upravo se tada događa da se u toko noći dogodi i po više jagnjenja, pa se moraju jagnjad zadojiti.
N.V.


Poštuje zakon prirode

- U mom stadu se ovce jagnje jednom godišnje. Jagnjenje po dva puta godišnje meni nije normalno. Uvijek su se ovce jagnjile u februaru i martu, i mislim da je to tako i najbolje. Jagnjad su tako jača, jer se bolje zadoje i podignu. Češćim jagnjenjem ovca se iscrpljuje. Za desetak dana očekujem da jagnjenje počne i do polovine marta da se završi. Tada je i najviše posla, jer treba ovce uveče obići i po nekoliko puta. Desi se da majka ne prihvati jagnje. Ovcama koje se jagnje po prvi put mora se pomoći da jagnjad zadoje. Sve u svemu, u ovo vrijeme svaki ostočar i vlasnik stada ima dosta posla koji mora da obavi da bi sve bilo u najboljem redu - ističe stočar Sava Bojović.