Piše: Lazar Porobić
Toplog ljeta 1942. godine nepregledne kolone oklopnih vozila i polugusjeničara njemačkog Vermahta valjale su se preko tvrdih donskih stepa dižući za sobom prašinu u susret granici Azije. Na srebrnoj Volgi, na čijoj su površini razigrani zraci sunca stvarali sjajne prstenove, ležao je Staljingrad, komunističko gnijezdo i trn u oku Adolfu Hitleru. U novom pohodu protiv boljševizma i judaizma, svojevrsnoj reprizi ,,Barbarose“, firer Trećeg rajha skovao je čudovišni plan šifrovanog naziva ,,Plavo“. Cilj mu je bio dočepati se naftnih izvora na Kavkazu i sravniti sa zemljom grad koji nosi Staljinovo ime.
Feldmaršal Vilhelm List krenuo je s Grupom armija A po crno zlato koje se krilo u Majkopu, Groznom i Bakuu, planinske jedinice pele su se na Elbrus i pobadale svastiku na krov Evrope, a Šesta armija generala Fridriha Paulusa nezaustavljivo je gazila ka Staljingradu. Dolazak germanske zvijeri i njenih saveznika Rumuna, Italijana, Mađara i Hrvata pred mirni socijalistički grad, prepoznatljiv po visokim soliterima i rječnom prometu, najavio je general baron Volfram fon Rihtofen. Ovaj brutalni vojnik obrijane glave obrušiće se sa eskadrilama hajnkela, junkersa i štuka na metropolu na Volgi i tako izvršiti najjači vazdušni napad u čitavom ratu na Istočnom frontu. Samo te krvave nedjelje 23. avgusta od bombardovanja će poginuti 40.000 civila, gotovo isto koliko za vrijeme čitavog bombardovanja Velike Britanije 1940/41.! Nakon što je grad pretvoren u gomilu krša, 13. septembra njemački vojnici ulaze u njega i prva bitka tek počinje. Kreću ulične borbe koje se pretvaraju u pozornice pokolja za svaki podrum, za svaku kuću. Front često zna da bude hodnik između izgorelih soba dok zgrade postaju prave tvrđave. Krvavi sukobi se vode za fabriku ,,Crveni oktobar“ i niz drugih industrijskih postrojenja koja su sada samo puka masa ispresavijane armature i srušenih zidova. Njemce opsjeda želja da osvoje Mamajev kurgan, tatarsku humku koja se uzdiže stotinak metara iznad grada kao i prelaz preko Volge odmah iza Crvenog trga odakle Rusima stižu pojačanja i zalihe, a ranjenici se evakuišu. Crvena armija je u očajnom položaju, 150 metara od Volge i brani se. Hitler 8. novembra galami u minhenskoj pivnici ,,Birgerbrojkeler“ kako uz svu skromnost grad pripada njima. Mahnite uzvike ,,Zig Hajl!“ smjenjuje himna ,,Dojčland, Dojčland uber ales...“ Samo desetak dana kasnije, nakon silovite ofanzive kojom rukovodi maršal Žukov, sile Osovine bivaju opkoljene. Iz Berlina stiže telegram u kojem firer izričito zahtijeva da borba ima da se nastavi do poslednjeg metka i poslednjeg čovjeka, da predaja ne dolazi u obzir i da će se svaki pokušaj povlačenja smatrati izdajom. Svoju vojsku hrabri da se bori poput osvajača, poput Vagnerovih junaka. To je smrtna presuda Šestoj armiji. Staljingrad postaje njemačko groblje. Svakog minuta umire po jedan Njemac, dnevno i po hiljadu njih. U patnjama koje prevazilaze sva dotadašnja zamisliva mjerila stradaju od borbi, gladi, tifusa i hladnoće. Njihov zapovjednik general Fridrih Paulus je veliki fatalista i kolebljivac. U beznadežnom položaju Hitler ga unapređuje u feldmaršala, jer njemački feldmaršal se ne predaje, on tone skupa sa svojim ljudima. To je poziv na samoubistvo, ali tu uslugu mu neće učiniti. Paulus se predaje i odlazi u zarobljeništvo, kao i 91.000 Njemaca. Konačno 2. februara 1943. godine utihnuće baražna vatra što će biti poslednja zavjesa njemačke tragedije. Više od milion ljudi poginulo je u najvećoj bitki u istoriji svijeta.
Nekrolog drži ,,nebeski vitez“ rajhsmaršal Herman Gering, jedan od najodgovornijih za pakao u staljingradskom kotlu: ,,Još hiljadu godina svakog će Njemca podići hladni žmarci kad čuje ime Staljingrad i sjeti će se, da je na kraju krajeva, tamošnja bitka dovela do konačne pobjede.“ Tako Staljingrad postaje lažni simbol i legenda, sinonim propasti Vermahta i sporan mit herojskog vojevanja i samožrtvovanja. Biva proglašen ,,svetinjom“ i poređen je s velikim antičkim bitkama, poput onih kod Kane i Termopila. Surova je istina da je njegovo osvajanje plod sumanutih ambicija vođe Trećeg rajha koji je na vrhuncu širenja svog carstva više iz ideoloških, a manje iz vojnih razloga ,,htio da dođe do Volge na određenoj tački u određenom gradu koji slučajno nosi Staljinovo ime“. To je zapečatilo i sudbinu njegove armije, ali i ishod kompletnog Drugog svjetskog rata.