Nova knjiga Dragana Lakićevića, pod naslovom „Starica Milja – poslednji usmeni kazivač” čim je objavljena, odmah je izazvala veliko interesovanje. Lakićević se odranije bavio narodnom književnošću: priredio je mnoge izbore svjetskih i srpskih narodnih bajki, knjige usmenih zagonetaka. Nedavno je objavljena i Lakićevićev pregled „Srpski Homer – Vukovi epski pevači i junaci”, a sada je pred čitaocima neobična dokumentarno-naučna knjiga o Starici Milji kao posljednjem usmenom kazivaču.
● Ko je Starica Milja? Zašto se piše velikim slovom?
- Starica Milja je moja rođaka iz sela Bare u Donjoj Morači. Naše su kuće jedna pokraj druge, preko potoka. Živjela je od 1909. do 1989. godine. Kao gimnazijalac i student, zapisivao sam njene priče koje su izlazile u nekadašnjoj „Pobjedi”, kad je štampana ćirilicom, a urednik je bio pjesnik Vitomir Nikolić. Potom sam ih štampao u knjizi „Vuk i ajduk”. Sada sam tim pričama i njihovom kazivaču pristupio na novi, dokumentarni i naučni način – književno-istorijski. – Staricom Miljom zovem je po uzoru na imena koja je svojim epskim pjevačima davao Vuk Karadžić: Starac Raško i Starac Milija. Oni bi mogli biti iz naših krajeva – za Miliju je to gotovo sigurno. To su tvrdili najbolji poznavaoci te materije (Rovinski, Banašević, Radosav Medenica), a Matija Murko, koji je tridesetih godina prošlog vijeka obišao kolašinski kraj smatrao je da su i Milija i Raško starinom iz Kolašina na Tari, odseljeni u Ibarski Kolašin. Vuk je, vjerovatno, pitao za stariju postojbinu svojih pjevača.
● Veliki dio Vaše knjige zapremaju život i zavičaj Starice Milje?
- Podaci koje je Vuk dao o svojim pjevačima dragocjeni su, i kada su sasvim oskudni. Život usmenih stvaralaca izuzetno je važan za prirodu njihovog pjevanja ili pripovijedanja. Da bismo saznali kako se „odvijalo” i trajalo pamćenje usmene građe (pjesme i priče) od važnosti je život kazivača – od njegovog djetinjstva do starosti. Srećom, o životu Starice Milje dosta se zna. U nekim njenim pričama javljaju se i njeni doživljaji. Posebno su bili bitni za njeno pripovijedanje i za kolorit njenih priča elementi života na planini Bjelasici, dok morački pejzaži i portreti, motivi i govori živopisno trepere u njenim kazivanjima.
● Javlja se i njen otac. On je Vašoj junakinji kazivao priče?
- Miljine priče imaju u sebi duboku starinu. Kako i ne bi kad ih je ona upamtila od svoga oca Milutina Perišinog, Rovčanina, koji je u 19. vijeku bio hercegovački ustanik, a najviše „planinštar”, lovac, ovčar i kosač na planini Bjelasici. U jednoj priči Miljin otac se pominje kao učesnik skupštine Srba i Turaka, na kojoj započinje dramatična fabula sa motivima bolesti i vuka... I još jedan starac kazivao je Starici Milji drevna predanja: slijepi Đed Bogdan (Lakićević) u Donjoj Morači, koji je živio preko sto godina. Milja je o njemu lijepo pričala, kako sjedi pred stajom i kucka štapom u vrh od opanka... Moja knjiga ispituje prirodu priče i pamćenja: kako se i zašto ono sačuvalo u usmenim pripovjednim formama, kako je to pamćenje i ta građa deo, ili ostatak starijih i širih slojeva domaćih mitova i bajki.
● Posebno ste sugestivno prikazali način Miljinog pričanja, način na kojih se sjećala starih motiva?
- Milja je većinu priča čula u djetinjstvu. Pošto se udala i izrodila puno djece, obuzeta brigama i mnogim domaćim poslovima, u koje spada i izdig na planinu i rađanje i umiranje, ona je sve te priče nehotice „deponovala” u neku svoju memorijsku disketu koja se „otvorila” kada su djeca odrasla i otišla svojim putevima, a ona ostala, s jednom kozom, ispod kruške „ranice” pokraj plemenskog puta, podno naših imanja u Morači. Tu sam se, s olovkom u ruci, pojavio ja, najprije đak titogradske gimnazije, potom beogradski student književnosti. Ja sam njoj pričao poneku Vukovu, ona meni poneku svoju priču. Trebalo je samo da sijevne riječ, ili slika, pa da Milja započne da čara: „Zateko se jednom, u planini, ajduk samotnik...”.
● Staricu Milju pohvalio je Vaš profesor Univerziteta u Beogradu dr Vladan Nedić?
- Profesor Nedić je bio vanserijski znalac narodne književnosti: obaviješten, precizan, suptilan. On je podstakao mene, a ja Milju. Ona mi, s početka, nije baš vjerovala da neki profesor beogradskog univerziteta cijeni „bapske priče” koje je preziralo novo doba. A kad sam profesoru, ujesen 1973. donio dvanaest novih zapisa Miljinih priča, rekao je: „Vaša tetka Milja zna hiljadu priča!”… Kada je, 1975. profesor umro i Milja vidjela njegovu fotografiju, žalila ga je do kraja života. I svakog ljeta govorila: „E moj Dragane, imo si ti jednoga dobroga profesora, ali mlad umrije...”.
● Miljine priče poredili ste sa drugim kazivačima novijeg doba?
- Donekle i sa Vukovim. Vukov pjevač Maksim Škrljić, u Užičku nahiju došao iz Morače, bio je u doba kneza Miloša „đumrukdžija” (carinik, što su bili i Vuk i Sarajlija, ljudi od gospodarevog povjerenja). Vuku je poslao preko 40 pjesama i nekoliko bajki, među kojima i najljepšu srpsku bajku „Baš Čelik”… Ipak, svi kazivači priča u 20. vijeku bili su posljednji kazivači – bližio se zalazak usmenosti i usmenog pamćenja. Ja sam ih poznavao nekoliko: moja baka Miga, ujak Bogdan, Starica Marija Ćurčija iz Slavonije… Poredio sam iskustva naučnika-sakupljača, zagrebačkog profesora Maje Bošković Stuli, rijetkog naučnika koja je istraživala na terenu i beogradskog prof. Slavice Garonje, koja je obradila Slavonsku Granicu, a svoju baku Mariju Ćurčiju učinila junakom romana „Povratak u Arkadiju”.
● Kakvi su umjetnički dometi priča Starice Milje?
- Rekao sam već da je to iverje starog pripovijedanja, ostaci drevnih struktura, sa arhaičnim elementima iz indoevropskih predstava i vjerovanja, mada ima i humora i domaćih osobenosti u koje spadaju legende o Svetom Savi… U knjizi je štampano svih 30 Miljinih priča – pa će se čitalac lako u to uvjeriti. Čarolija planine, noćne tame i strahote prirodne stihije nad moračkim brdima čine atmosferu ove materije. San i strah, tajna smrti, drevna poimanja i tumačenja svijeta – nalaze se u korijenu ovih priča. Tek kad sam otkrio Čajkanovića i njegove studije iz stare srpske mitologije i religije, shvatio sam vrijednost priča i kazivanja mojih starica.
● Kome su namijenjene ove priče i studije?
- Onima kojima ih je bila namijenila Starica Milja – djeci. I ja sam, dok mi je kazivala, bio dijete… Zatim, poznavaocima i ljubiteljima narodne književnosti. Ali još više budućim čitaocima, koja će i od nas manje znati o tim svjetovima – mašte, jezika, tradicije, vjerovanja. Ove priče i studije povezuju naše doba i duh sa duhom i dobom Vuka Karadžića. A Vuk Karadžić je u temeljima naše književne kulture i našeg nacionalnog identiteta. M. Milosavljević
Priča zapisana u Prizrenu
● Koja je najbolja priča Starice Milje?
- Gotovo sve su dragocjene. Posebnu pažnju i analizu obratio sam na nekolike: „Zekan – autobiografija priče”, „Babine oči – prabajka”, „Kad anđeli čuvaju – priča o smrti”, tri priče o Svetom Savi. Ipak, pripovjedač sa visova Bjelasice i sa moračkih vidika najveći lični udio dao je priči „Vuk i ajduk”. Kad sam je u „Pobjedi” objavio krajem 1971. godine, urednika Vita Nikolića zvao je znameniti pisac Ćamil Sijarić i izrekao mu oduševljenje ovom parabolom. Pohvalu Vladana Nedića citirao sam u knjizi… Docnije sam jednu varijantu, o Svetom Savi i vuku, našao kod Vojislava M. Jovanovića (1925), a on ju je našao u „Bosanskoj vili” 1898. Priča je zapisana u Prizrenu. Njenoj hrišćanskoj moralnoj osnovi Milja je dala stariju metafizičku dimenziju o neobičnom pobratimstvu između čovjeka i vuka, a vuk je, ne samo po Čajkanoviću, mitski predak i ekvivalent starih Srba.
Junaci na bojnom polju i u književnosti
● Pomenuli ste Vuka i njegovog pjevača Maksima. U knjizi „Srpski Homer” obradili ste 26 Vukovih pjevača. U podnaslovu stoji „Vukovi epski pjevači i junaci”...
- Vukovi pjevači zanimljivi su i kao književni junaci i kao junaci na bojnom polju. Vuk o njima pripovijeda živopisno, recimo o Tešanu i o Miliji… I ja bilježim o Milji, Migi, Bogdanu… A Tešan Podrugović, Stojan Hajduk, Starac Milija, Anđelko Vuković – bili su ratnici. Ratnici najbolje pjevaju o ratnicima. Otud odlučnost Tešanovog Boška Jugovića i mudrost Miloša Vojinovića; otud osvetni moral Milijinog Strahinića; otud duša Stojanovog vojvode Momčila… Junak i pjesnik bio je i vojvoda Marko Miljanov – u njegovim spisima to dvoje se ne može razlučiti.