PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Posijela su počinjala bogatim posluženjem, koje se sastojalo od ratluka i crne kafe, a potom, kako je vrijeme odmicalo, iznošeni su: suvo meso, sir, hljeb, tatlije, gurabije, prženi badem i grožđe. Kneginja je insistirala da sve njene gošće (izuzev Banove Margarite), kao i ona sama, budu odjevene isključivo u srpsku nošnju. Preko nošnje svaka dama je nosila bogat nakit.
Kneginja Persida je klavir nabavila u Pešti, preko Mace Punktatorke, i upravo je ovaj instrument u najvećoj mjeri i doprinio da započnu posijela, a naročito da na njima „zbog razvijanja ukusa u srpskih žena“, obavezan bude muzički dio skupa. Na klaviru su svirale i Bosa, ćerka Stojana Simića, Margarita, Grkinja, žena Matije Bana i Ruža, ćerka Miše Anastasijevića. Stalne gošće bile su: Anka, žena kneginjinog brata Acike Nenadovića, Mileva, žena oficira Ranka Alimpića, sve četiri ćerke beogradskog bogataša Hadži-Tome: Sofija, Milica, Danica i Marija. Kneginja se trudila da joj gošće budu supruge najuglednijih, najbogatijih i najuticajnijih Beograđana, a posebno je insistirala da joj dolaze njihove ćerke, kao „najotmenije djevojke u Beogradu“. Ugledni profesori, naučnici i umjetnici koji su redovno dolazili na posijela bili su: Konstantin Branković, profesor Liceja, koji je damama govorio na zanimljiv način o antičkoj literaturi, filozofiji i znamenitim ženama u istoriji, Josif Pančić, donoseći rijetke biljke i naglašavajući značaj flore u budućnosti, Dimitrije Karadžić, sin Vukov (kneginja Persida je u pogledu jezika i pravopisa bila vukovski orijentisana), na čemu joj je knez zamjerao znajući da je Vuk prijatelj Obrenovića, slikar Steva Todorović, koji je kasnije postao zet Matije Bana, profesor i književnik Ljubomir-Ljuba Nenadović, sin Prote Mateje, ministar prosvjete Lazar Arsenijević Batalaka, Konstantin Ranos, bivši profesor sinova kneza Miloša, kneza Milana i kneza Mihaila (čime je Persida još više naglašavala da poštuje i najodanije prijatelje doma Obrenovića) i drugi.
Posijela su trajala svake godine od septembra do juna. Kneževa porodica je ljetnje, vrele dane provodila u hladovitom konaku u Topčideru, okruženom bujnom šumom, a odatle putovala ili do Brestovačke, ili do Bukovičke banje (današnjeg Aranđelovca) ili Sokobanje. Ponekad je porodica, u lijepim toplim danima, dolazila do svoje bašte u samoj varoši i tu, po danu, obično u popodnevnim satima, držala jednu vrstu posijela. Gosti su sjedjeli na klupama u prelijepo uređenim cvijetnim baštama, u hladu starog listopadnog drveća. Kneginja je taj vrt počela da uređuje 1844. godine, kada je poručila da joj se donesu prve sadnice cvijeća iz Bugarske, Turske, Rumunije i Austrije.
Posijela su u to vrijeme, po uzoru na običaj kneginje Perside, održavana i u domovima: Matije Bana, Laze Zubana, Teodora Herbeza i Mace Punktatorke, a kasnije – tamo gdje su prva posijela i započela, 30-ih godina - u domu Anke (Obrenović) Konstantinović i njene majke Tomanije.
Zamislimo vladara jedne države kako, s čekićem u ruci i punim ustima eksera, stoji na drvenoj stolici, u seoskoj crkvi, i pokušava da učvrsti i zakuca nešto povisoko na ikonostasu. Za to vrijeme posmatraju ga parohijski sveštenik i seoski učitelj, besposleni, a vladar od njih dvojice, zanesen u radu, traži samo da mu dodaju kakvu višu stolicu da može da dohvati ono što je naumio. Sveštenik se zove Mijailo Petrović a učitelj Milan Đ. Milićević (docniji predsjednik Akademije nauka u Beogradu, član Akademije nauka u Petrogradu i član JAZU u Zagrebu). Vladaru sveštenik bezvoljno i nerado skreće pažnju da postoji samo jedna viša stolica od one na kojoj stoji, mitropolitova, na koju nije red (po kanonu) da se stane, a vladar, ravnodušan na to, smiješeći se, kaže: „…Svejedno; daj tu!“ Eto, takav je bio srpski knez Aleksandar Karađorđević u jednoj običnoj životnoj situaciji kakvu je zabilježio M.Đ. Milićević 1851. godine, dok je, kao mladić, službovao u Topoli. On kaže da je knez tada imao „45-46 godina“, što je bilo tačno, i da je naizgled bio „čovjek višega rasta, prava stasa, osušne snage, crne masti, rapava lica, punih na krajevima šiljastih brkova, obilne prosijede kose, koju je nad čelom češljao na jednu stranu; ponekad dok stoji, glava bi mu se na ramenima tresla i preko volje njegove“.
Stevan Petrović Knićanin ga je, pored ostalih stvari na kojima je zamjerao knezu, često toplo kritikovao baš zbog načina na koji provodi svakodnevicu. Pisao mu je iz Kragujevca da se u narodu uveliko priča da „po vazdan provodi(te) vrijeme uzalud (…) a isti vele da to mora bivati, kad oće(te) da živite bez svakog uređenija vremena”.
(NASTAVIĆE SE)